Osećanje ponosa, uz osećanja stida, sramote i
krivice, spada u grupu složenih, samosvesnih emocija. Ponos je emocija koju primarno osećamo u odnosu na sebe, i javlja se u situacijama
kada procenjujemo da su naše karakteristike i naša dela pozitivni, poželjni ili
uspešni. Ponos je, takođe, i socijalna emocija zato što pravila o adekvatnim
načinima doživljaja i ispoljavanja ponosa stičemo kroz proces socijalizacije, a
putem prihvatanja društvenih normi, vrednosti i morala, i zato što ponos
doživljavamo i ispoljavamo u interpersonalnim
odnosima.
Samosvesne emocije
se, za razliku od bazičnih emocija (kao npr. zadovoljstvo, strah, bes),
javljaju kasnije u životu zato što je za doživljavanje i ekspresiju ovih emocija
neophodno da razvijemo određene kognitivne sposobnosti. Pre svega, da bi
doživeli i izrazili ponos potrebno je da imamo razvijenu svest o sebi, a potom
i stabilnu sliku o sebi, sposobnost da poredimo sebe sa postavljenim
standardima, kao i da smo u stanju da pravilno raspoznamo uzroke specifičnih ishoda.
Rezultati istraživanja nam ukazuju da na uzrastu od oko tri godine deca
manifestuju verbalno i neverbalno ponašanje koje ukazuje na to da osećaju ponos
(Lewis i sar., 1992; Stipek i sar., 1992). Na uzrastu od četiri godine deca su u
stanju da tačno prepoznaju neverbalne manifestacije ponosa kod drugih (Tracy,
Robins i Lagattuta, 2005). I tek na uzrastu između devete i desete godine su
sposobna da tačno atribuiraju unutrašnje (sposobosti, trud, uloženi napor),
odnosno spoljašnje (sreća, slučajnost) uzroke ishodima određenih akcija i daju
pravo na ponos onima koji su zaslužni za pozitivne ishode (Kornilaki i
Chloverakis, 2004).
Osećanje ponosa je u psihološkoj nauci dugo bilo u zapećku i
predstavlja verovatno najmanje izučavanu emociju iz spektra “pozitivnih emocija”.
Tek u poslednjih desetak godina istraživači su počeli intenzivnije da se bave
proučavanjem ponosa i došli do nekih značajnih otkrića.
I novija istraživanja potvrdila su pretpostavku da postoje
dve “vrste” ponosa. Prva je autentičan ponos, a druga tzv. hubristički ponos. Autentičan ponos predstavlja osećanje u primarnom značenju reči ponos u našem
jeziku, a to je “osećanje zadovoljstva zbog postignutog uspeha”. Hubristički ponos se odnosi na osećanje u sekundarnom značenju reči ponos, a to
je “preterano visoko mišljenje o sebi i omalovažavanje drugog” čime se pojam
ponosa izjednačava sa godošću, ohološću ili nadmenošću. Autentičan ponos je
rezultat procesa u kojem zasluge za pozitivan ishod atribuiramo unutrašnjim,
nestabilnim i kontrolabilnim uzrocima (npr. Ponosan sam na ono što sam učinio.
Pobedio sam zato što sam naporno trenirao). S druge strane, hubristički ponos
je rezultat procesa u kojem zasluge za pozitivan ishod pripisujemo unutrašnjim,
stabilnim i nekontrolabilnim uzrocima (npr. Ponosam sam na sebe. Pobedio sam jer
sam izuzetan). Ljudi koji pokazuju tendenciju da osećaju i manifestuju
autentičan ili hubristički ponos imaju različite profile ličnosti. Tendencija
ka doživljaju autentičnog ponosa je u pozitivnoj vezi sa socijalno
prihvatljivim i adaptivnim crtama ličnosti (ekstraverzija, saradljivost,
istrajnost, emocionalna stabilost i otvorenost za nova iskustva) i samopoštovanjem.
Ovakve osobe ređe pate od depresije, anksioznosti i socijalnih fobija, nisu
sklone agresivnom i neprijateljskom ponašanju i lakše se suočavaju sa
odbijanjem i negativnim feedbackom. S druge strane, tendencija ka doživljaju
hubrističkog ponosa je u negativnoj vezi sa prosocijalnim karakteristikama
ličnosti (saradljivost i istrajnost), a u pozitivnoj vezi sa narcisoidnošću i izraženim
osećanjem stida. Ove osobe su češće visoko anksiozne, sklonije agresivom i
antisocijalnom ponašanju, češće imaju nisko samopoštovanje i teže održavaju
dobre socijalne odnose. Istraživanja nam, dakle, govore da je autentičan ponos
prosocijalna ka postignuću usmerena emocija, dok je hubristički ponos
antisocijalna, agresivna, narcisoidna varijanta koja bar u određenoj meri predstavlja
odbrambeni odgovor na izraženo osećanje stida i nisko samopoštovanje (Tracy,
Cheng, Robins i Trzesniewski, 2009; Tracy i Robins, 2007; Cheng, Tracy i
Henrich, 2009).
Rezultati ovih istraživanja su nam potvrdili ranije nalaze i
(sa)znanja iz psihologije, filozofije, religije i “intuitivne narodne mudrosti”.
Druga linija istraživanja – neverbalna ekspresija ponosa – nam je donela nešto
novo i značajno. Naime, serijom istraživanja u različitim kulturama, kod ljudi
različitih uzrasta, rasne, verske i polne pripadnosti i različitih
socio-ekonomskih statusa utvrđeno je da se ponos manifestuje na univerzalan
način. Od Kine, Tajlanda, preko Sjedinjenih Država, zemalja zapadne Evrope, do
Burkine Faso ljudi gestove prikazane na slikama ispod prepoznaju kao ponos.
Tipična ekspresija ponosa podrazumeva da je telo otvoreno, grudni koš je blago
isturen, glava je malo zabačena u nazad, ruke su odmaknute od tela i nalaze
bokovima ili su podignute sa stisnutim pesnicama, a na licu se prepoznaje blagi
osmeh. Tracy i Matsumoto (2008) su u svom istraživanju, koje su sproveli tokom
održavanja Paraolimpijskih igra u Atini 2004. godine, došli do saznanja da sportisti
slepi od rođenja potpuno istim gestovima izražavaju osećanje ponosa. Rezultati ove
linije istraživanja nam ukazuju da je neverbalno izražavanje ponosa ne samo univerzalna, već i urođena ljudska reakcija.
Zašto su nam rezultati ove linije istraživanja naročito
važni? Zato što smo tokom evolucije razvili poseban sistem za automatsku, brzu
i efikasnu komunikaciju, a osnovu tog sistema čine emocije. Doživljaj i
ekspresija emocija imaju dve funkcije: a) da pripreme organizam za adaptivan
odgovor na događaje u okruženju i b) da komuniciraju socijalno važne
informacije (Darwin, 1872). Neverbalno izražavanje emocija putem izraza lica i
gestovima, u stvari, predstavlja pre-lingvističku i pre-svesnu “kancelariju za
brze odgovore”. I to ne bilo kakvu kancelariju, već onu koja svoj posao obavlja
veoma dobro. Pošto osećanje ponosa ima univerzalnu i urođenu neverbalnu
manifestaciju, onda zaključujemo da ti gestovi imaju neku važnu adaptivnu funkciju
za ljudsku vrstu.
Pa, čemu onda osećanje ponosa služi i kakvu socijalnu poruku
komunicira? Rezultati istraživanja nam ukazuju da osećanje i manifestovanje
ponosa ima funkciju dostizanja ili zadržavanja socijalnog statusa.
Osećanje ponosa motiviše pojedinca da stremi postignućima u
društveno važnim domenima. Osećanje ponosa je prijatna, a samim tim i pozitivno
potkrepljujuća emocija. Osećanje zadovoljstva (sobom) koje imamo kada
postignemo nešto dobro, veliko, vredno ili važno i njegova potkrepljujuća
funkcija nas podstiču da iznova i iznova težimo takvim postignućima. Osobe koje
su uspešne u ovome za uzvrat bivaju nagrađene društvenim odobravanjem,
prihvatanjem i promocijom u socijalnom statusu.
Drugi način na koji osećanje ponosa obavlja funkciju dostizanju
ili zadržavanju statusa je preko informativne uloge o promenama u okruženju.
Osećanja ponosa nas informiše o tome da li zaslužujemo odobravanje, prihvatanje
i promociju u socijalnom statusu. Istvremeno, budući da je osećanje ponosa
emocija koja najviše pozitivno korelira sa samopoštovanjem (Brown i Marshall,
2001), a samopoštovanje predstavlja neku vrstu socijalnog barometra, sledi da ponavljano
osećanje zadovoljstva zbog učinjenog promovišu pozitivna osećanja i misli o
sebi što dugoročno gledano za posledicu ima više samopoštovanje koje nas
informiše o našoj socijalnoj vrednosti.
Treći način na koji ponos utiče na promociju u socijalnom
statusu je preko univerzalno prepoznatljivog neverbalnog izraza čija je
funkcija da brzo, efikasno, na nesvesnom nivou informiše ostale članove grupe o
našim postignućima koja predstavljaju indikator da zaslužujemo visok socijalni
status.
Na osnovu svega do sada navedenog možemo zaključiti da naša
osećanja, naše misli i naša postignuća direktno i automatski utiču na naš govor tela
čime šaljemo poruku sebi i drugima da zaslužujemo prihvatanje, priznanje i visok
socijalni status. I sada se nameće pitanje – da li se ovaj proces može
preokrenuti? Može li “glumljenje” neverbalne manifestacije ponosa da pomogne da
se osećamo pozitivnije, sigurnije u sebe, hrabrije, odlučnije, dominantnije i
prihvatimo ulogu lidera? Hoće li nas to ubediti da zaslužujemo uspeh i visok
socijalni status? Upravo ova pitanja postavila je Amy Cuddy, profesor socijalne
psihologije na Harvardskoj poslovnoj školi motivisana ličnim iskustvom, ali prvenstveno
željom da pomogne svojim studentima koji su osećali da nisu dorasli izazovu
jednog od najkompetitivnijih okruženja. Amy Cuddy je postavila pitanja, rešila je
da nađe odgovore i sa svojim saradnicima sprovela niz istraživanja. Rezultati
ovih istraživanja nam kažu da je odgovor na postavljena pitanja pozitivan! Kada
se osećamo ponosno zbog nekog postignuća testosteron i serotonin su visoki što
znači da se osećamo dominantno, sigurno i zadovoljno; istovremeno nivo
kortizola (hormon stresa) je nizak. U situacijama kada se nalazimo pod
pritiskom i nismo uvereni da ćemo uspeti situacija je suprotna – kortizol je na
visokom nivou, a testoteron i serotonin na niskom. Dva minuta “poziranja” u
uspravnom stavu, sa rukama na bokovima, glavom blago zabačenom u nazad i malim
osmehom na licu kada se nalazimo u stresnoj situaciji drastično menja
hormonalne procese u našem organizmu. Kortizol opada, a testosteron i
serotonin rastu. I ne samo to, nakon ove male glumačke vežbe i drugi nas
doživljavaju kao odlučnije, sposobnije, sigurnije u sebe, kao bolje lidere i
spremniji su da nam daju pravo na viši socijalni status. Ponavljanjem ćete na
kraju ubediti i sebe (Carney, Cuddy i Yap, 2010).
Dakle - Strike a pose and fake it till you become it!
Ako mogu Supermen, Wonder women i Ronaldo možete i vi. Pokušajte, ništa vas ne košta.