Nov 23, 2013

Identifikacija i razvoj talenta u fudbalu – Deo III


U prethodna dva blog posta (Deo I; Deo II) pisala sam o fizičkim i fiziološkim karakteristikama talentovanih fudbalera, kao i o sociološkim i psihološkim faktorima koji predstavljaju važne činioce za prosec identifikacije i razvoja talenta. U ovom, završnom pogljavlju, pisaću o tehničkim i taktičkim aspektima fudbalske igre i o kreativnosti u fudbalu.





Suština fudbalske igre – iako se u današnjem fudbalu neretko čini da to nije tako – je postići bar gol više u odnosu na protivnika. Da bi ostvarili ovaj zadatak igrači pre svega treba da ovladaju osnovnim motornim veštinama kao što su trčanje, ubrzavanje, brza promena pravca kretanja i sl. Ove motorne veštine su preduslov za učenje specifičnih, za fudbal karakterističnih, veština. U bazične fudbalske tehnike obično se ubrajaju: šut, dodavanje lopte, kontrola lopte i dribling. Posedovanje i stepen razvijenosti ovih veština kod fudbalera proverava se različitim testovima tehničkih sposobnosti. U testove koji se obično praktikuju u klubovima širom sveta spadauju: test žongliranja, test preciznosti dodavanja lopte na različite udaljenosti, testovi šutiranja iz mesta ili na nabačenu loptu i testovi driblinga (npr. Slalom test i Shuttle test).  

U istraživanjima koja se bave ovom tematikom najčešće su poređene tehničke sposobnosti mladih fudbalera s obzirom na nivo takmičenja, uzrast i poziciju koju igraju. Rezultati ovih istraživanja upućuju na zaključak da se rezultati na testovima driblinga konzistentno izdvajaju kao značajni indikatori talenta u fudbalu. Vrhunski mladi fudbaleri postižu bolje rezultate na testovima driblinga u odnosu na prosečne (Vaeyens i sar., 2007; Reilly i sar., 2000), na svim uzrastima  (Vaeyens i sar., 2007) i bez obzira na poziciju u timu (Reilly i sar., 2000). 

Longitudinalna istraživanja (praćenje razvoja određene sposobnosti kod istih ispitanika tokom dužeg vremenskog perioda) su u nauci o sportu i dalje retka ali u poslednje vreme kao posledica sve većih ulaganja u fudbalske škole i otvaranja fudbalskih klubova za “upliv” nauke u njihove tradicionalno zatvorene sisteme pojavljuju se i ovakva istraživanja čime je omogućen precizniji i detaljniji uvid u problematiku izučavanja fudbalske veštine. Jedna takva studija urađena je na Univerzitetu u Groningenu. 

U okviru ove studije u periodu od sedam godina praćen je razvoj tehničkih sposobnosti kod najtalentovanijih mladih holandskih fudbalera starosti od 12 do 19 godina. Pošto je u ranijim istraživanjima utvrđeno da se rezultati ostvareni na testovima driblinga izdvajaju kao najznačajniji indikatori talenta istraživači su izabrali da prate upravo razvoj ove fudbalske veštine. U ovim istraživanjima utvrđeno je da mladi fudbaleri koji na uzrastima od 14 do 18 godina ostvaruju bolje rezultate na testovima driblinga imaju značajno veće šanse da postanu profesionalci (Huijgen i sar., 2009). Najveći napredak u veštini driblinga dešava se tokom prve dve godine učešća u razvojnom programu, odnosno na uzrastu uzmeđu 12 i 14 godina. Tokom ovog perioda mladi igrači ostvare 40% od ukupnog napretka u veštini dribliga. U periodnu između 14 i 16 godina dolazi do zastoja u razvitku sposobnosti ili čak do blagog nazadovanja. Međutim, na ovom uzrastu dolazi do značajnog poboljšanja sprinterskih sposobnosti i razvoja brzine kod vrhunskih mladih fudbalera. Nakon ovog perioda ponovo dolazi do značajnog napretka u veštini driblinga sve do 19. godine starosti, dok napretka u brzinskim sposobnostima gotovo da nema (Huijgen i sar., 2009). Ovakva dinamika razvoja dribliga može se objasniti fenomenom tzv. “adolescentne trapavosti”. Uzrast od 14 do 16 godine predstavlja period kada dečaci u Evropi dostižu maksimum u brzini rasta i kao posledica se javljaju problemi u motornoj koordinaciji (Malina i sar.,2004). Osim uzrasta, na rezultate ostvarene na testovima driblinga značajno utiče i broj sati fudbalskog i dodatnog treninga nedeljno. Mladi igrači koji više treniraju ostvaruju bolje rezultate na testovima driblinga (Huijgen i sar., 2009). Bolje rezultate na Shuttle testu ostvaruju mladi fudbaleri koji imaju manji procenat masnih naslaga, ali telesna kompozicija ne utiče značajno na rezultate ostvarene na Slalom testu. S druge strane, na rezultat na Slalom testu značajno utiče pozicija koju igrač zauzima u timu. Igrači sredine terena postižu bolje rezultate na Slalom testu u odnosu na igrače iz napada i odbrambene igrače. Dakle, Shuttle i Slalom testom se mere različite sposobnosti. Može se reći da je Slalom test specifičniji za fudbalsku veštinu, dok na rezultate ostvarene na Shuttle testu više utiču nefudbalske sposobnosti poput snage i ubrzanja. 

Ipak, prilikom interpretacije rezultata ostvarenih na ovim testovima treba biti oprezan. Iako pomenuti testovi predstavljaju uobičajeni način provere motornih i tehničkih sposobnosti fudbalera u klubovima širom sveta, u praksi oni često nisu standardizovani za populaciju na kojoj se primenjuju, primenjuju se selektivno ili se koriste različite varijante pojedinih testova. Da bi se uveo red u testiranje, naročito mladih fudbalera, stručnjaci iz medicinskog i istraživačkog centra FIFA (F-MARC) su osmislili bateriju testova za široku upotrebu. Ova baterija testova standardizovana je na velikom uzorku fudbalera iz Nemačke, Francuske i Češke, starosti od 14 do 41 godine, i korišćenje korišćenje ove baterije testova se preporučuje prilikom provere fizičkih i tehničkih sposobnosti fudbalera (Rösch i sar., 2000). Ovim se, ipak, problem rešava tek delimično jer fudbal spada u sportove u kojem dominiraju tzv. “otvorene sportske veštine”. To znači da je fudbal izuzetno dinamična igra koja se odvija u okruženju koje se konstantno menja i da uspešno izvođenje akcije zavisi od izvršavanja odgovarajućih složenih motornih radnji u pravom trenutku i često u situacijama fizičkog zamora. Pomenuti testovi mere pojedinačne, izolovane, tehničke sposobnosti pri čemu uticaj spoljašnjih faktora na uspešnost izvršavanja zadataka ne postoji ili je veoma mali. Dakle, ekološka valjanost ovih testova je upitna jer posedovanje pojedinačnih tehničkih sposobnosti ne znači i da igrači imaju razvijenu veštinu fudbalske igre. Zato su istraživači počeli da osmišljavaju multidimenzione testove za procenu fudbalske veštine. Jedan od takvih testova je Loughborough Soccer Passing Test. Ovim testom meri se brzina i preciznost izvršavanja različitih tehničkih sposobnosti (kontrola lopte, dribling, pas) u dinamičnom okruženju pri čemu se od fudbalera zahteva da brzo reaguju i donose odluke u vezi sa uspešnim izvršavanjem postavljenih zadataka (Ali i sar., 2007; Ali, 2011). 

Primenom ovog testa potvrđeni su raniji rezultati da se najveći napredak u veštini dribliga ostvaruje do 15-te godine. Utvrđeno je da talentovanijim i onim manje talentovanim mladim fudbalerima potrebno približno jednako vreme da izvrše zadatak, a jasna razlika između talentovanijih i manje talentovanih pojavila se tek kada je uz brzinu izvršavanja zadatka u obzir uzeta i preciznost. Dakle, u proceni veštine dribligna na uzratu od 10 do 18 godina kombinacija brzine i preciznosti je važnija od brzine uzete zasebno.


Pored tehničkih sposobnosti fudbaleri moraju da poseduju i taktička znanja kako bi ovladali veštinom fudbalske igre. Za početak važno je da precizno definišemo pojmove. Kada govorimo o unapred pripremljenom, osmišljenom i organizovanom planu igre tada mislimo na fudbalsku strategiju. S druge strane, taktičke veštine se odnose na kvalitete pojedinca u vezi sa izvođenjem odgovarajućih veština u pravom trenutku. Dakle, kada fudbaleri izjave da “nisu ispoštovali dogovor iz svlačionice” to znači da svoje taktičke veštine nisu uspešno stavili u funkciju unapred pripremljenje strategije. Osnovu taktike čine deklarativno i proceduralno znanje. Deklarativno znanje odnosi se na poznavanje pravila i ciljeva igre; odnosno, deklarativno znanje je znanje o tome šta treba uraditi. Proceduralno znanje podrazumeva selekciju i izvršavanje odgovarajuće akcije u specifičnoj situaciji u kontekstu igre; odnosno, proceduralno znanje je znati kako deklarativno znanje primeniti u praksi. Dalje, znanja šta i kako treba činiti u određenoj situaciji zavise od kognitivnih sposobnosti pojedinca. Kada smo govorili o kognitivnim sposobnostima bitnim za identifikaciju i razvoj talenata rekli smo da vrhunski fudbaleri poseduju kompleksnije hijerarhijski organizovano znanje koje su u stanju da grupišu u veće smislene celine i uspešniji su u prikupljanju relevantnih informacija iz okruženja i integrisanju tih informacija što im omogućava da izaberu najefikasnije rešenje u datoj situaciji. Iako je znanje o pravilima i ciljevima igre neophodno za uspešno igranje fudbala, čini se da je identifikacija informacija bitnih za izvršavanje zadataka, integracija informacija, donošenje odluka o tome da li je zamišljeno moguće izvesti i na kraju uspešno izvršavanje akcije ključno za sprovođenje dogovorene strategije u delo. Istraživanja to i potvrđuju. Značajna razlika u deklarativnom znanju između mladih fudbalera koji postanu profesionalci i onih koji ne postanu ne postoji. Svi oni imaju približno jednako znanje o pravilima i zadacima igre. Ono u čemu se razlikuju je proceduralno znanje. Mladi igrači koji dobiju šansu da se oprobaju kao profesionalci uspešnije interpretiraju datu situaciju i poseduju sposobnost koja im omogućava da se u pravo vreme nađu na pravom mestu i odigraju pravi potez (Kannekens i sar., 2009).

Među stručnjacima i istraživačima ne postoji konsenzus o tome na koji način je najbolje meriti taktička znanja i sposobnosti u fudbalu. Taktika se obično meri na tri načina. Prvi su laboratorijski eksperimenti tokom kojih se igračima prikazuju slajdovi ili kratki video zapisi. Ovakvom načinu merenja taktičkih sposobnosti nedostaje ekološka valjanost. Drugi način je procena stručnjaka. U ovoj vrsti istraživanja formira se grupa stručnjaka koju čine iskusni treneri koji potom gledaju snimke utakmica i na osnovu unapred postavljenih kriterijuma procenjuju taktička znanja i sposobnosti igrača. Na sličan način to u praksi rade fudbalski skauti. Ovakvom načinu merenja nedostaje objektivnosti. I treći način, koji se najčešće primenjuje u straživanjima jer je najekonomičniji, je samoprocena. U ovoj vrsti istraživanja igrači popunjavaju upitnike kojima se mere ciljana znanja i sposobnosti. Jedan od takvih upitnika je TACSIS (Elferink-Gemser i sar., 2004). Ovim upitnikom mere se deklarativno i proceduralno znanje karakteristično za igru u napadu i odbrani. Upitnik se sastoji od četiri podskale. Prve dve mere deklarativno znanje potrebno za igru u napadu (Znanje o akcijama sa loptom) i igru u odbrani (Znanje o drugima), a druge dve mere proceduralno znanje u ofanzivnim (Pozicioniranje i odlučivanje) i defanzivnim (Reagovanje na promene u okruženju) situacijama iz igre. Ovaj upitnik korišćen je u obimnoj longitudinalnoj studiji koju istraživači sa Univerziteta u Groningenu sproveli na uzorku najtalentovanijih mladih holandskih fudbalera.

Rezultati ovih istraživanja ukazuju nam da mladi holandski fudbaleri koji pohađaju škole koje su ekvivalent našim gimnazijama u proseku ostvaruju bolje rezultate na TACSIS upitniku. Oni, u odnosu na svoje kolege koji pohađaju srednje stručne škole, postižu bolje rezultate na skalama znanja o akcijama s loptom, znanja o drugima i pozicioniranje i odlučivanje, dok su mladi fudbaleri iz srednjih stručnih škola u blagoj prednosti na skali reagovanja na promene u okruženju. Specifičnosti školskog kurikuluma, dakle, utiču na razvijanje određenih kognitivnih sposobnosti koje su mladim fudbalerima od pomoći u usvajanju i primeni fudbalske taktike

Za usvajanje taktičkih znaja važan je i uzrast mladih fudbalera. Na predtinejdžerskom uzrastu deca još uvek nisu u stanju da prepoznaju informacije bitne za izvršavanje zadataka u odnosu na one nebitne. Iako deca na uzrastu od 7 do 12 koja duže treniraju fudbal poseduju bolje strukturisano znanje o fudbalu u odnosu na početnike, značajan napredak u taktičkim znanjima mladi fudbaleri ostvaruju tokom tinejdžerskih godina. Interesantno je da kada su u pitanju mladi holandski fudbaleri rezultati istraživanja ukazuju da najveći napredak u taktičkim znanjima na uzrastu od 14 do 19 godina ostvaruju igrači koji igraju u napadu, dok igrači odbrane i sredine terena napreduju konstantno ali vrlo malo. Napadači u proseku na uzrastu od 14 godina poseduju slabije taktičko znanje u odnosu na igrače odbrane i sredine terena ali na kasnijim uzrastima oni dostižu svoje kolege. Istraživači ovo objašnjavaju time što se u praksi u selekciji igrača za različite pozicije u timu koriste drugačiji kriterijumi, pa je verovatno da se treneri u procesu selekcije napadača više oslanjaju na njihove fizičke karakteristike a taktičke veštine stavljaju u drugi plan (Kannekens i sar., 2009). 

U zavisnosti od toga da li je tim u posedu lopte ili se brani pred igrače se postavljaju različiti zadaci što znači da u zavisnosti od situacije oni koriste drugačija taktička znanja. Isto tako, taktička znanja koja dominiraju kod igrača zavise i od pozicije koju igrač zauzima u timu. Pa tako, napadači na kasnijim uzrastima (17-18 godina) prestižu svoje vršnjake koji igraju na odbrambenim pozicijama ili na sredini terena u znanjima o akcijama sa loptom. Igrači sredine terena su bolji u pozicioniranju i odlučivanju od odbrambenih igrača i napadača. A odbrambeni igrači su najbolji u reagovanju na promene u okruženju (Kannekens i sar., 2009). Tokom višegodišnjeg praćenja razvoja taktičkih sposobnosti mladih fudbalera utvrđeno je i da od skora na skali pozicioniranje i odlučivanje najviše zavisi da li će talenovan fudbaler postati profesionalac i to bez obrzira na poziciju koju igra. Igrači koji ostvaruju visok skor na skali pozicioniranje i odlučivanje imaju gotovo sedam puta veće šanse da postanu profesionalci u odnosu na one koji ostvaruju nizak skor na ovoj skali (Kannekens i sar., 2011). Pitanja koja se nalaze u okviru ove skale odnose se na donošenje odluka o predstojećim akcijama, otvaranje tokom igre, izbor pozicije na terenu, pregled igre i anticipaciju pa ukoliko igrač sredine terena već na ranom uzrastu ne spada u kategoriju dobrih ili odličnih u rezultatu na ovoj skali njegove šanse da postane profesionalac su izuzetno male; moglo bi se reći da one i ne postoje. Za ostale pozicije u timu dozvoljeni su i nešto niži rezultati na ovoj skali. U ovom istraživanju utvrđeno je i da se budući status mladog fudbalera na uzrastu od 18 godina (profesionalac ili ne) uspešno može predvideti na osnovu taktičkih sposobnosti merenih TACSIS upitnikom u tri od četiri slučaja (Kannekens i sar., 2011). Ovo znači da treneri treba da obrate pažnju na razvoj taktičkih sposobnosti mladih fudbalera sa posebnim akcentom na pozicioniranje i odlučivanje i da razvojne programe prilagode razvijanju taktičkih sposobnosti.

Sposobnost fudbalera da se u pravo vreme nađe na pravom mestu i odigra idealan potez obično se naziva fudbalska ili taktička inteligencija. Ovakav način razmišljanja – pronalaženje idealnog ili tačnog rešenja u datoj situaciji – karakterističan je za konvergentno mišljenje. Ovaj tip mišljenja traga za tačnim odgovorom i tokom tog procesa prati jedan, linearan, logički ispravan put, pa ga zbog toga karakteriše predvidljivost. U životu generalno, pa i u fudbalu, jako retko ćete naići na socijalnu problemsku situaciju koja ima jedno jedino ispravno rešenje. Isto tako, do adekvatnog rešenja se u takvim situacijama ne dolazi na jedan jedini ispravan način. Zato su za rešavanje problemskih situacija važni produkcija velikog broja ideja i mogućih rešenja i fleksibilnost u pristupu problemskoj situaciji. Ovo su karakateristike divergentnog mišljenja. Pored ovoga divergentno mišljenje je nelinearno, spontano i neki smatraju u velikoj meri zasnovano na intuiciji.

Kreativnost se u psihologiji definiše kao “sposobnost da se proizvede nešto novo, retko ili neočekivano što je istovremeno kvalitetno i korisno” (Sternberg, Lubart, Kaufman i Pretz, 2005, str. 351). U sportu kreativnost se ogleda u “fleksibilnosti prilikom donošenja odluke da se odigra akcija ili napravi potez koji je inovativan, neočekivan ili redak” (Memmert i Roth, 2007). Primeri takvog ponašanja u sportu su odigravanje neočekivanog tzv. “pasa bez gledanja” ili iznenadna promena odluke kome dodati loptu u poslednjem trenutku. Kada je fudbal u pitanju kreativnost se tradicionalno povezuje sa igračima sredine terena i pri tom se najčešće misli na onog jednog – “perfektnu desetku”. Možda je nekada jedan takav igrač u timu bio dovoljan da zbuni čitav protivnički tim, unese pometnju u protivničku odbranu i servira loptu napadačima kao na tacni ali danas to više nije tako. Ako pogledate vezni red Barselone, verovatno najuspešnijeg fudbalskog tima u poslednjoj deceniji i duže, videćete da su ti igrači, osim što su, naravno, izuzetno tehnički obučeni, vrhunski kreativci. Ceo vezni red; čarobnjaci u kopačkama! A, šta je sa odbrambenim igračima? Ako trenere upitate da nabroje karakteristike koje su poželjne kod odbrambenih igrača većina će vam odgovoriti da oni treba da budu staloženi, odlučni, da ne petljaju mnogo sa loptom i traže najjednostavnije rešenje za situaciju u kojoj se nalaze. To naročito važi za centralne bekove. Retko koji odbrambeni igrač – a da nije Brazilac :D – će se usuditi da krene u dribling, povuče loptu napred, ostvari višak… Čak i ako se neki odvaži treneri i navijači počinju da se hvataju za glave. To nije njegov zadatak! Njegov zadatak je da bude visok, jak, beskompromisan u duelu i da doda loptu najbližem igraču koji zna šta će i kako će sa njom. Zašto? Jedan deo odgovora na ovo pitanje tiče se same prirode igre u odbrani. Cilj odbrane nije kreacija. Naprotiv, zadatak odbrane je osujetiti kreaciju. Poželjno je da se to radi na najefikasniji i najjednostavniji način kako bi se izbegle greške koje ekipu mogu skupo da koštaju. Drugi deo odgovora na ovo pitanje leži u specijalizaciji. Specijalizacija je društveno-ekonomski model koji treba da poveća produktivnost. Preneseno na fudbal to znači da se igračima već na veoma ranom uzrastu traži najbolja pozicija i oni se dugi niz godina obučavaju u okviru krutih pravila i izričitih zahteva kako da se na pravi način uklope u dodeljenu ulogu. Od prvog kontakta sa fudbalskom loptom većina trenera igrače uči da razmišljaju konvergentno. Sve ovo ne bi bio tako veliki problem da se istovremeno planski ne guši divergentno mišljenje. Obuka igrača u fudbalskim tehnikama se sve više ograničava na veštine koji su u skladu sa pozicijom koju igrač zauzima u timu. Odbrambeni igrač ne mora da bude dobar dribler jer je to neproduktivno za igru u odbrani i ne uklapa se u taktičke zadatke koji se postavljaju pred odbrambene igrače. On treba da dobro igra glavom, da ima na primer dobru dugu loptu i nema šta da traži u napadu osim u prekidima što znači da nije na odmet ako ima snažan i precizan šut. Ograničavanjem repertoara tehničkih veština ograničava se i broj mogućih rešenja za konkretnu problemsku situaciju koje igrač ima na raspolaganju i favorizuje se rigidan način razmišljanja u odnosu na fleksibilnost u pristupu problemskoj situaciji. Ovo je najočiglednije kod odbrambenih igrača ali se primećuje i kod igrača sredine terena i napadača. Ako ima dobar dribling, dobar pregled igre i osećaj za asistenciju igrač sredine terena ne mora da ima snažan i precizan šut iz daljine i ne mora da dobro igra glavom. Sve je više specijalista za ovo ili ono, a sve je manje igrača koji u igri koriste i nedominantnu nogu. Savremen fudbal je visoko proračunat, šematizovan, teži najjednostavnijim rešenjima i svako odstupanje je nedopustivo. Sve to se odvija pod plaštom produktivnosti i pod izgovorom pobede, a u stvari u strahu od greške i sramote poraza. Ali kako je onda Barselona najuspešniji fudbalski kolektiv današnjice? Nije Barselonin fudbal slobodna igra bez pravila, ali igračima koji čine njen vezni red je dozvoljeno da se igraju fudbala. Sloboda, stvaralašto, improvizacija, nepredvidljivost je ono što Barseloni donosi rezultat. Beskonačnim dodavanjima od jednog do drugog igrača oni umrtve protivnika, ponekad to deluje kao kad zmija davi žabu, i taman kad pomisliš da tome nema kraja oni iznenada promene ritam, razmene brz dupli pas, promene mesta, neko se ubaci, protivnički igrači ne stignu ni da trepnu a Barselona se nađe u gol šansi. Nikakav šablon, nikakva ovakva ili onakva mišićna vlakna, visina ili snaga ne mogu da zaustave mađioničare sa loptom koji se igraju fudbala. 

Tokom jedne od mnogobrojnih javnih debata o krizi u srpskom fudbalu jedan naš trener je izjavio: “Da nema Saše Ilića, u našem fudbalu ne bi bilo kreativnog igrača”. Čini se da ova tvrdnja, zaista, nije daleko od istine. “Partizanovo vrapče” odavno više nije “vrapče”, a oni koji su došli posle njega teško i danas mogu da mu pariraju u veštini, pregledu igre i lucidnim, pravovremenim asistencijama. Ali to nije samo problem srpskog fudbala. U stvari, to i nije isključivo problem fudbala. Istraživanja pokazuju da postoji kriza kreativnosti uopšte!   

Dok rezultati na testovima inteligencije ukazuju da je tokom poslednjih nekoliko decenija došlo do rasta IQ-a (Filnov efekat), rezultati na testovima kreativnosti u poslednjih nekoliko decenija konstantno opadaju, pri čemu se najizraženiji pad desio nakon 1990. godine. Došlo je do značajnog pada u svim aspektima kreativnosti (fluentnost, fleksibilnost, originalnosti i elaboracija) ali je najdramatičniji pad zabeležen u sposobnosti elaboracije. Sposobnost da se detaljno razrađuju i proširuju ideje i rešenja opala je za jednu standardnu devijaciju (Kim, 2011). Nauka još uvek nema konačan i jasan odgovor na pitanje zašto se ovo dešava, ali postoji nekoliko pretpostavki koje su dobile potvrdu u istraživanjima. Deca danas sve manje ili gotovo nimalo vremena provode u slobodnoj igri na otvorenom bez supervizije i uplitanja odraslih. Igra je za decu veoma važna. Deca kroz igru uče o sebi i svetu koji ih okružuje, oponašaju realne socijalne situacije, istražuju, probaju, greše, zamišljaju, sanjare, postavljaju pravila, rešavaju konflikte i sve to su sasvim sposobna da rade bez nadzora odraslih kada im je to omogućeno. Drugi mogući razlog za krizu kreativnosti je školski sistem koji je usmeren na rezultat, odnosno na ocenu kao jedino merilo znanja, i koji favorizuje konvergentno mišljenje. U školama se naglasak stavlja na reprodukciju, dok kritičko i kreativno mišljenje i bilo kakvi oblici nestandardnog ponašanja nailaze na neodobravanje. Inteligencija se može definisati kao sposobnost adaptacije na spoljašnje okruženje, dok kreativnost predstavlja njegovu modifikaciju i preoblikovanje. Današnje društvo prema pojedincu postavlja apsolutni zahtev za prilagođenošću pa onda verovatno i ne čudi zašto IQ u poslednjim decenija raste, a kreativnost značajno opada.

Verujem da lako možete da primetite sličnosti koje ovaj obrazac ima sa modernim fudbalom. Saša Ilić verovatno pripada poslednjoj generaciji dece koja su rado, mnogo i sa uživanjem igrala fudbal na ulici. Kultura uličnog fudbala u modernom društvu je gotovo sasvim nestala. Deca to ne mogu da nadoknade ni na treninzima jer su sistem, strategija, specijalizacija i pobeda zavladali i fudbalom koji se igra u mlađim kategorijama. Deca nemaju drugog izbora nego da se prilagode zahtevima sredine i rade ono što se od njih traži ili će biti proglašena za netalentovanu i neuspešnu.


Jedan od najeminentniji teoretičara i istraživača u ovoj oblasti Robert Sternberg kaže da je kreativnost navika. Kreativni ljudi su stekli naviku da svaku problemsku situaciju posmatraju na svež i nov način umesto da problemu prilaze rutinski, automatski, ne razmišljajući. Kao i svaka navika kreativnost se dakle može podsticati ili obeshrabrivati. Ako želite da promovišete kreativnost deci morate pružiti priliku da budu kreativna, morate ih ohrabrivati da priliku iskoriste i morate ih nagraditi svaki put kad to učine. Decu morate učiti da traže problem tamo gde ga drugi ne vide, morate ih ohrabrivati da preuzimaju rizik i ne plaše se greške, morate ih učiti da iznose svoje mišljenje i argumentovano ga brane (Sternberg, 2012). Ako želite da vaši mladi fudbaleri budu kreativni treba da im pre svega omogućite da se na ranom uzrastu igraju fudbala. Ima vremena da ih učite strategiji i kasnije! Istraživanja pokazuju da se aktivnosti koje se primenjuju u treningu najtalentovanijih mladih fudbalera do 16. godine u Brazilu i “ostatku sveta” (Engleska, Francuska, Gana, Meksiko, Portugal i Švedska) značajno razlikuju. Brazilski fudbaleri važe za najkreativnije i to nikako nije slučajno. Dok se u “ostatku sveta” već na najranijem uzrastu od 7 do 10 godina značajan deo treninga posvećuje uvežbavanju specifičnih fudbalskih tehnika i taktika i takmičenju, deca u Brazilu najveći deo vremena provode u igri dok je specifičan fudbalski trening i takmičenje svedeno na minimum. I to je tako sve do desete godine kada trening preuzima primat u odnosu na igru (Ford i sar., 2012). Daniel Coyle u knjizi The Talent Code iznosi interesantno zapažanje da fudbalski treneri u Brazilu koji treniraju decu daju vrlo malo instrukcija igračima i jako retko ih ispravljaju. U Evropi treneri, suprotno ovome, veruju da je više bolje. Istraživanja pokazuju da često davanje detaljne povratne informacije dovodi do “preopterećenja” i ima za posledicu da se igrači oslanjaju isključivo na uputstva koja dolaze od trenera umesto na svoje unutrašnje feedback mehanizme. Učenje je efikasnije i trajnije kada igrači sami dolaze do rešenja za problem sa kojim se suočavaju i istovremeno ovakav način učenja neguje kreativnost. Sažetu povratnu informaciju treba dati na kraju jednog bloka treninga, predloge za ispravku i kritike treba davati samo onda kad je prikazano ispod očekivanog nivoa, povratna reakcija trebala bi da bude opisna a ne perskriptivna i igrače bi trebalo ohrabriti da samostalno pronalaze rešenja pa bi bilo dobro da povratnu reakciju dajete u formi pitanja (Williams i Hodges, 2005). Takođe, deca u Brazilu mnogo vremena provode igrajući futsal. Istraživanja pokazuju da je formacijski striktna igra 11 na 11 na treninzima pogubna za kreativnost. Igra 3 na 3, 4 na 4, 3 na 4 i slično na malom prostoru osim što pozitivno deluje na kreativnost pozitivno utiče i na razvoj kognitivnih sposobnosti i brzo delovanje i donošenje odluka pod pritiskom. I na kraju, ako želite da vaši igrači budu kreativni i vi morate biti kreativni. Unutrašnja motivacija je preduslov kreativnosti, a motivisani smo za nešto samo onda kada nam je to zanimljivo i zabavno. Sport i treninzi veoma lako mogu da postanu dosadni jer je usavršavanje veštine beskonačna repeticija. Zato se potrudite da se vežbe na treningu ne ponavljaju previše često, smišljajte nove načine za uvežbavanje istih veština i uključite decu u osmišljavanje treninga jer ćete ih na taj način motivisati da bolje rade.