Sep 21, 2013

Identifikacija i razvoj talenata u fudbalu – Deo II


U prošlom blog postu sam pisala o tome kakve fizičke i fiziološke odlike karakterišu mlade talentovane fudbalere i koje od tih odlika su najbolji prediktori budućeg uspeha i na osnovu kojih karakteristika je poželjno vršiti selekciju igrača. U ovom blog postu ću detaljnije pisati o sociološkim i psihološkim karkateristikama kao prediktorima budućeg uspeha mladih fudbalera. Svakako nije na odmet još jednom pomenuti da tek kombinacija svih faktora (fizički, fiziološki, sociološki, psihološki i fudbalske veštine) čini dobru osnovu za predikciju budućeg uspeha mladih fudbalera. 




Sociološki faktori značajni za identifikaciju i razvoj talenta

Kada je u pitanju proces detekcije, identifikacije i razvoja talenta u fudbalu kao značajni sociološki pokazatelji najčešće se uzimaju: spremnost i mogućnosti deteta da se uključi u sport, socio-ekonomski status porodice i uticaj detetovog neposrednog okruženja (porodice, vršnjaka, škole) na vrednosti, uverenja i stavove prema sportu. Takođe, opšte kulturološke, sociološke i ekonomske analize društva, iako se tradicionalno smatraju sekundarnim pokazateljima u procesu detekcije, identifikacije i razvoja talenata, mogu da pruže veoma korisne podatke.

Porodica je primarni socijalizatorski milje u okviru koga dete već na ranom uzrastu dobija prve podsticaje za uključivanje u sport i podršku tokom aktivnog učestvovanja u sportu, a roditelji predstavljaju značajne agense sportske socijalizacije mladih (Horn i Horn, 2007; Bailey i Morley, 2006; Côté, 1999). Od sistema vrednosti i uverenja roditelja, njihove percepcije sportske kompetentnosti deteta i očekivanja koja imaju od učešća u sportu zavisi da li će roditelji svoje dete uputiti na sport. Ponašanje roditelja prema deci zasnovano je njihovom sistemu vrednosti i uverenja. Na osnovu ponašanja roditelja dete će formirati lični opšti sistem vrednosti i uverenja, ali i sistem uverenja o vlastitoj kompetentnosti i u skladu sa tim će se i ponašati. Dakle, za proces detekcije, identifikacije i razvoja talenata, uz socio-ekonomski status porodice, važni su: opšti stav roditelja prema bavljenju sportom, njihova procena kompetentnosti i očekivanja od konkretnog deteta i  njihova ciljna orijentacija(Horn i Horn, 2007).
 
Rezultati istraživanja ukazuju da deca koja potiču iz potpunih, relativno malih porodica, srednjeg socio-ekonomskog statusa imaju veće šanse da ostvare uspeh u sportu (Kay, 2000; Bailey i Morley, 2006; Van Deventer, 2000; Zeijli i sar., 2000). 

Preglednom baze istraživanja nisam naišla na neko koje se bavilo socio-ekonomskim statusom porodica mladih fudbalera u Srbiji. Međutim, rezultati istraživanja (Radović, Bačanac i Vesković, 2005) koje je rađeno na uzorku mladih sportista iz više različitih sportova ukazuje da najveći broj mladih sportista u Srbiji potiče iz potpunih (95%) četvoročlanih ili petočlanih (75,8%) porodica čija je materijalna situacija povoljna ili veoma povoljna (81,8%). Roditelji mladih sportista u Srbiji najčešće imaju više ili visoko obrazovanje, a dece uključene u sport čiji roditelji imaju samo osnovnoškolsko obrazovanje gotovo da i nema. Takođe, najveći broj mladih sportista potiče iz gradskih sredina (85,7%). U ovom istraživanju primećena je i tendencija da visoko obrazovani roditelji iz gradskih sredina češće svoju decu upućuju na elitne individualne sportove.

Na osnovu ovih podataka možemo zaključiti da se naši treneri najčešće sreću sa decom koja potiču iz porodica sa povoljnim socio-ekonomskim statusom. Međutim, iz perspektive detekcije i identifikacije talenata postoji opasnost da deca koja potiču iz socijalno i ekonomski marginalizovanih grupa ne budu prepoznata kao talentovana.

Takođe, podaci dobijeni u ovom i drugim istraživanjima ukazuju da je polna struktura dece uključene u sport kod nas 60% prema 40% u korist dečaka i da se na kasnijim uzrastima ta razlika povećava. Kada je fudbal u pitanju ta razlika je još veća, te bi bilo poželjno sistemski raditi na promeni opšte društvene percepcije fudbala kao isključivo “muškog sporta” i aktivnije raditi na detekciji talentovanih fudbalerki. U našoj kulturi sport se većinski doživljava kao “muška stvar” i postoji tendencija da se kada je sport u pitanju devojčice smatraju za homogenu grupu koja je u globalu malo zainteresovana ili nezainteresovana za sport. Rezultati istraživanja u kome su ispitivani stavovi dečaka i devojčica 5. i 7. razreda osnovne škole prema fizičkom vaspitanju upućuju na zaključak da devojčice, za razliku od dečaka, ne predstavljaju homogenu grupu i da postoji značajna grupa devojčica sportistkinja čiji profil je bliži stavovima dečaka nego stavovima devojčica nesportistkinja (Đorđić i Tumin, 2008). Ne postoji nijedan valjan pedagoški ili razvojni razlog za nepostojanje mešovitih timova u najmlađim uzrasnim kategorijama. Naprotiv, takva praksa bi mogla da doprinese popularizaciji fudbala među devojčicama i slabljenju stereotipa koji su prisutni u našem društvu. To je šansa koju bi školice fudbala mogle i trebale da iskoriste. 

Opšta uverenja i stavovi koje roditelji imaju o važnosti sporta i fizičke aktivnosti, kao i podatak da li se aktivno bave nekim vidom rekreacije ili su i sami bili sportisti značajno utiču na stavove dece prema sportu, na njihov odnos prema bavljenju fizičkim aktivnostima i na zadovoljstvo koje osećaju zbog bavljenja sportom. Deca čiji roditelji imaju pozitivan odnos prema sportu i smatraju da je bavljenje sportom korisno za sveukupan razvoj njihove dece i sama imaju pozitivan odnos prema sportu, rado i sa zadovoljstvom učestvuju u sportskim aktivnostima i pozitivno ocenjuju svoju sportsku kompetentnost (Dempsey, Kimiecik i Horn, 1993; Kimiecik i Horn, 1998; Kimiecik, Horn i Shurin, 1996; Fredricks i Eccles, 2005). Rezultati istraživanja, takođe, ukazuju da najveći broj dece koja se bave sportom potiču iz porodica u kojima je makar jedan roditelj aktivno uključen u sport (Freedson i Evenson, 1991; Moore i sar., 1991; Kremarik, 2000; Kirk i MacPhail, 2003; Anderssen i sar., 2006) ali i da nivo fizičke aktivnosti roditelja više utiče na decu mlađeg uzrasta, nego na stariju decu za koju veću važnost imaju navike vršnjaka, učitelja i trenera (Sallis, Prochaska, Taylor, Hill i Geraci, 1999). Rezultati nekih istraživanja upućuju i na zaključak da iako su stavovi prema sportu i navike majki značajni za uključivanje i ostajanje dece u sportu (Zach i Netz, 2007) očevi su ti koji decu češće upoznaju sa sportom generalno, uče ih o pravilima sporta i obaveštavaju ih o postojanju različitih klubova (James, 2001).

Da li će roditelji uključiti decu u neki sportski program zavisi i od njihove percepcije sportske kompetentnosti deteta i njihovih očekivanja i verovanja u vezi sa detetovom uspešnošću u sportu. Roditelji uverenja o sportskoj kompetentnosti deteta formiraju na veoma ranom uzrastu dece i ta uverenja, naročito kod majki, ostaju stabilna tokom vremena (Eccles i sar., 2000). Deca čiji roditelji njihovu sportsku kompetentnost ocenjuju kao visoku i imaju visoka očekivanja od svoje dece i sama veruju da poseduju veštine i znanja potrebna za uspeh u sportu. (Fredricks i  Eccles, 2002; Bois i sar., 2005) Ipak, previsoka očekivanja roditelja i nerealna uverenja o detetovoj sportskoj kompetentnosti povezuju se sa nižim stepenom uživanja i zadovoljstva u bavljenju sportom kod dece, povećanim stresom i pritiskom koji deca osećaju, višim stepenom anksioznosti, manjom posvećenošću dece treninzima ili treniranjem zbog obaveze koju osećaju prema roditeljima i njihovim očekivanjima i na kraju neretko dovode do sindroma sagorevanja  (Leff i Hoyle, 1995; Raedeke, 1997; Weiss i Weiss, 2003; Gould, Tuffey, Udry i Loehr, 1996; Stein i Raedeke, 1999).

Roditeljski sistem uverenja o tome šta predstavlja uspeh (ciljna orijentacija) i roditeljski stil koji neguju pokazali su se kao veoma bitni faktori za razvoj talenta kod mladih sportista. Ovi faktori značajno utiču na zadovoljstvo koje deca osećaju zbog bavljenja sportom, njihovu motivaciju i samopouzdanje i nalaze se u osnovi onoga što Williams i Reilly (2000) nazivaju roditeljska podrška.

O tome na koji način roditeljski stil i ciljna orijentacija utiču na sistem vrednosti i uspešnost dece možete pročitati ovde, a detaljnije o motivaciji ovde. Ukratko, rezultati istraživanja ukazuju da autoritativni stil roditeljstva vodi ka najpozitivnijem ishodu (Steinberg i sar., 1994; Gray i Steinberg, 1999; Petito i Cummins, 2000; Suldo i Huebner, 2004). Autoritativni stil roditeljstva podrazumeva visoku uključenost roditelja u dečije aktivnosti, visoku strukturu i visok stepen autonomije. Nasuprot ovome stoji autoritarni “kontrolišući” roditelj kojeg karakteriše niska uključenost, visoka struktura i niska autonomija.  Kada je u pitanju ciljna orijentacija teoretičari iz ove oblasti razlikuju dve vrste orijentacije. Prva je orijentacija na zadatak i usavršavanje sportskih veština (task orientation), a druga usmerenost na ishod i krajnji rezultat (ego orientation). U prvom slučaju vrednovanje uspeha vrši se na osnovu stepena ličnog zadovoljstva učinjenim, a u drugom biti uspešan znači biti bolji od drugih (Nicholls, 1989; Dweck, 2002). Rezultati istraživanja u oblasti sporta ukazuju da postoji značajna pozitivna korelacija između ciljne orijentacije roditelja i dece (White, 1996, 1998; White, Duda, & Hart, 1992; Duda i Hom, 1993; Ebbeck i Becker, 1994). Takođe, brojna istraživanja konzistento ukazuju da je orijentacija na zadatak i usavršavanje veštine povezana sa poželjnim motivacionim obrascima ponašanja i adaptivnim kognitivnim, afektivnim i ponašajnim odgovorima mladih sportista. Sportisti usmereni na zadatak i usavršavanje veština uspeh pripisuju uloženom trudu, napornom radu i motivaciji (Duda i Hall, 2001),  pokazuju izraženu radnu etiku i visok stepen istrajnosti (Duda, 1993) i ispoljavaju više pozitivnih osećanja u vezi sa sportskom aktivnošću (Ntoumanis i Biddle 1999, Biddle i sar., 2003). Suprotno ovome, mladi sportisti koji su orijentisani na ishod i socijalnu komparaciju smatraju da su glavne determinante uspeha socijalno potvrđivanje, sreća pa i prevara (Lochbaum i Roberts, 1993), češće pokazuju izrazito agresivno i nesportsko ponašanje na terenu (Duda i White, 1992), bavljenje sportom im pričinjava manje zadovoljstva i osećaju veću takmičarsku anksioznost (Hall i sar., 1998) i kako bi izbegli neuspeh često biraju manje zahtevne ciljeve koji su ispod nivoa njihovih realnih mogućnosti (Dweck, 2002). U velikom broju istraživanja potvrđena je i povezanost orijentacije na zadatak i usavršavanje veština sa većom intrinzičnom motivacijom, kao i orijentacije na ishod sa većom ekstrinzičnom motivacijom (Elliot i Church, 1997; Smith i sar., 2002). Ciljna orijentacija se ne smatra osobinom, već kognitivnom šemom (Roberts, 2001) koja se može menjati s obzirom na način na koji osoba obrađuje informacije u različitim zadacima i u različitim okolnostima. Zato je važno da roditelji neguju motivacionu klimu usmerenu ka učenju i razvoju veština pod kojom se podrazumeva da roditelji pozitivno potkrepljuju napredak, ulaganje napora i usavršavanje, a uspeh smatraju posledicom uloženog truda i rada, a ne posledicom superiornih sposobnosti.  Pri tome je bitno istaći da fokus treba da bude na tome kako mladi sportisti opažaju situaciju, a ne na objektivnim karakteristikama situacije.

Budući da treneri predstavljaju uzore i važne figure u životima mladih sportista i imaju značajnu ulogu u njihovoj socijalizaciji bilo bi poželjno da se i oni pridržavaju svih preporuka koje važe za roditelje mladih sportista i ne zanemaruju svoju vaspitnu ulogu. Najnovija istraživanja upućuju na zaključke da su motivaciona klima koju kreiraju treneri i njen uticaj na motivacione procese mladih sportista ključne determinante kvaliteta i pozitivnog ishoda sportskog angažovanja. Rezultati istraživanja rađenih na velikom uzorku mladih fudbalera starosti od 12 do 16 godina polaznika škola fudbala pod patronatom Fudbalskog saveza Valensije (Federación Valenciana de Fútbol) upućuju na zaključak da je trenerski stil koji podržava autonomiju pozitivno povezan sa percepcijom zadovoljavanja osnovnih psiholoških potreba (potrebe za autonomijom, kompetentnošću i povezanošću) mladih sportista. Mladi fudbaleri izveštavaju da osećaju snažniju povezanost sa trenerom, da im je potreba za autonomijom zadovoljena i smatraju sebe kompetentnijim u situacijama u kojim treneri pokazuju interesovanje za njihov ugao gledanja na situaciju i daju im mogućnost izbora u okviru postavljenih pravila, kada uzimaju u obzir njihova osećanja i objasne im zbog čega zahtevaju od njih da se ponašaju na određeni način i obavljaju određene zadatke. Zadovoljenje osnovnih psiholoških potreba pozitivno je povezano sa samodeterminišućim oblicima motivacije (intrinzična motivacija, identifikovana regulacija) što na kraju dovodi do većeg osećaja unutrašnjeg zadovoljstva kod mladih fudbalera i višeg stepena životne energije i vitalnosti. Nasuprot tome kontrolišući trenerski stil negativno utiče na zadovoljavanje osnovnih psiholoških potreba i za posledicu ima osećanja psihološke i fizičke iscrpljenosti mladih fudbalera i vodi ka sindromu sagorevanja (Alvarez, Balaguer, Castillo i Duda, 2009; Balaguer i sar., 2013). Takođe, motivaciona klima usmerena na ishod na treninzima značajno je povezana sa višim stepenom ispoljavanja takmičarske anksioznosti kod mladih sportista (Vazou i sar., 2006).


Psihološki prediktori talenta

Među fudbalskim skautima i trenerima postoji uverenje da talentovani fudbaleri poseduju određenu kombinaciju karakteristika ličnosti koje olakšavaju učenje i trening i pozitivno su povezane sa uspešnošću na takmičenjima. Međutim, trenutno ne postoji nedvosmislena naučna potvrda koja bi potkrepila tvrdnju o postojanju povezanosti određenog pshološkog profila ličnosti i izvođenja specifične fudbalske veštine (Morris, 2000; Reiley i sar., 2003). 

Pre svega bitno je da razjasnimo razliku između crta ličnosti koje su relativno stabilne i predstavljaju predispoziciju ka određenim oblicima ponašanja i psiholoških stanja koja predstavljaju specifičan odgovor na datu situaciju. Tako na primer postoji anksioznost kao crta ličnosti koja se definiše kao “predispozicija da se određenji stimulus doživi kao preteći ili nepreteći i da se na njega reaguje različitim intenzitetom stanja anksioznosti” (Martens et al., 1990, str. 9) i anksioznost kao stanje čija definicija glasi  “postojeće ili trenutno emocionalno stanje koje karakterišu osećanja napetosti i strepnje povezanim sa aktivacijom organizma” (Martens et al., 1990, str. 9). Dakle, posedovanje određene crte ličnosti znači da kod osobe postoji predispozicija da se ponaša na određeni način ali to ne znači da će se ona uvek i u svim situacijama tako ponašati. Ako osoba, na primer, poseduje anksioznost kao crtu ličnosti ona neće uvek i u svim situacijama ispoljavati visok nivo stanja anksioznosti. Koliki nivo stanja anksioznosti će određena osoba u određenoj situaciji ispoljiti zavisi od njenih prošlih iskustava u takvim ili sličnim situacijama i od načina na koji interpretira doživljene simptome. Pa tako osoba sa izraženom crtom ankioznosti može da doživi snažno stanje uznemirenosti u situaciji kad treba da odgovara na času ili u kotaktu sa simpatijom, ali da se oseća opuštenije i sigurnije u sebe kada istrči na teren, i obrnuto.

Prva istraživanja u psihologiji sporta uglavnom su se bavila širokim spektrom crta ličnosti koje čine karkaterističan profil ličnosti. Do sada akumulirano znanje iz te oblasti sugeriše nam da sa visokom sigurnošću možemo da zaključimo da: 1) ne postoji tzv. “sportski tip ličnosti”  i 2) ne postoje razlike u profilima ličnosti između sportista i ljudi koji se ne bave sportom, kao što ne postoje karakteristični profili ličnosti među sportistima koji se bave jednim sportom u odnosu na sportiste koji se bave nekim drugim sportom i ne postoje razlike u psihološkim profilima sportista različitih nivoa sposobnosti i uspešnosti (Vealey, 2002). Zato su savremena istraživanja usmerena na znatno uži pristup i bave se specifičnim psihološkim sadržajima poput takmičarske anksioznosti, samoefikanosti, motivacije ili mehanizmima suočavanja sa stresnim situacijama koji imaju dobru teorijsku osnovu i za koje postoje validni merni instrumenti. Pa tako istraživanja upućuju na zaključke da visoko samopouzdanje, visok nivo posvećenosti i odlučnosti, adaptivne kognitivne strategije i adaptivni mehanizmi prevladavanja stresa, kao i efikasno upravljanje predtakmičarskim i takmičarskim emocionalnim stanjima olakšavaju uspeh u sportu (Vealey, 2002).

Rezultati istraživanja u kojima su korišćeni instrumenti za merenje psiholoških stanja ukazuju da su ovi testovi mnogo pouzdaniji pokazatelji takmičarske uspešnosti. Međutim, korišćenje ovih instrumenata u identifikaciji talenata ne bi bilo svrsishodno budući da je reč o instrumentima kojima se meri trenutni odgovor na specifičnu situaciju, ali bi testovi psiholoških stanja mogli i trebali da se primenjuju u procesu praćenja i razvoja talenata kao indikatori ponašanja i smernice u radu u procesu psihološkog osnaživanja mladih sportista.

Jedan od novijih konstrukata koji se sve intenzivnije proučava u sportskoj psihologiji je konstrukt trenljivosti (coachability). I on je poput konstrukta mentalne snage nastao na iskustvima trenera i njegova teorijska osnova u psihološkoj nauci je diskutabilna ali se ne može osporiti korist koju od njega imaju krajnji korisnici u praksi. Konstrukt trenljivosti uključuje širok spektar različitih karakteristika kao što su: visok nivo ulaganja napora, pokazivanje poštovanja prema treneru i poverenje u trenera, otvorenost za učenje i nova iskustva, dobra saradnja sa saigračima, fleksibilnost i dobra adaptacija na neočekivano, adaptivni načini suočavanja sa kritikom i adaptivni odgovori na negativna potkrepljenja i nizak nivo ispoljavanja frustracije (Giacobbi, 2000; Giacobbi i sar., 2002). Dok Solomon (2008), na primer, pod trenljivošću podrazumeva skup karakteristika kao što su: mentalna zrelost, integritet, poverenje, iskrenost, poštovanje i uspešno nošenje sa pritiskom. Rezultati nekih istraživanja ukazuju nam da postoji povezanost između pojedinih dimenzija ličnosti (Model velikih pet, Costa i McCrae) i konstrukta trenljivosti. U istraživanju Piedmonta i saradnika (1999) utvrđena je negativna povezanost između dimenzije neuroticizma i trenljivosti, kao i pozitivna povezanost između dimenzije saradljivosti i trenljivosti. Preciznije, sportisti koji snažno ispoljavaju bes (faceta gnevni hostilitet) i imaju nisku sposobnost kontrole impulsa smatraju se teško trenljivim, dok visok skor na faceti popustljivosti ukazuje na dobru trenljivost (Favor, 2010). Sportisti koji ostvaruju visok skor na faceti gnevnog hostiliteta lakše se uznemire, iznerviraju i naljute. Posao trenera je po svojoj prirodi takav da veoma često sportistima ukazuju na greške koje prave i daju uputstva za korekciju tehnike izvođenja, taktike i ponašanja. Sportisti koji ostvaruju visok skor na faceti gnevnog hostiliteta uputstva trenera češće doživljavaju lično i ispoljavaju visok nivo frustracije kad im izvođenje određene veštine ne ide lako ili kad se stvari ne odvijaju baš onako kako su oni zamislili. U takvim situacijama oni su skloni da verbalno napadaju trenera i saigrače i češće biraju da nastave da se ljute umesto da ispunjavaju svoje obaveze. Visok skor na faceti gnevnog hostiliteta uzet zasebno ne mora da znači da je sportista težak za treniranje jer sportisti mogu da nauče da kontrolišu izlive besa. Međutim, visok skor na faceti gnevnog hostiliteta u kombinaciji sa slabom kontrolom impulsa predstavlja mnogo veći izazov za trenera. Sportisti sa slabom samokontrolom teže odolevaju iskušenjima i češće donose nepromišljene odluke koje će im doneti brzo kratkoročno zadovoljstvo. Kombinacija gneva i slabe samokontrole može ozbiljno da naruši odnos između trenera i sportiste, kao i odnose unutar tima, jer su takvi sportisti skloni snažnim i iznenadnim izlivima emocija, češće ispoljavaju nedisciplinu i pokazuju tendenciju da se verbalno ili fizički konfrontiraju sa trenerom i saigračima.

“Psihološki profil” (osobine ličnosti, motivacija, samopouzdanje) igrača može da pruži korisne podatke u procesu identifikacije i razvoja talenata ali mnogo bolju prediktivnu valjanost imaju testovi kojima se mere perceptivno-kognitivne sposobnosti mladih fudbalera. Istraživanja ovih sposobnosti u fudbalu su brojna i daju daleko konzistentnije rezultate.

Fudbal spada u tzv. strateške sportove u kojima se od igrača zahteva da donose brze i tačne odluke u kompleksnom i promenljivom okruženju. To znači da fudbaleri prvo treba da “prikupe” relevantne informacije iz okruženja (lopta, položaj saigrača, položaj protivničkih igrača) i da potom donesu odluku koja će biti u skladu sa strateškim i taktičkim zamislima, tehničkim mogućnostima i fizičkim kapacitetima ekipe. Istovremeno fudbaleri tokom igre odluke donose pod snažnim pritiskom protivničkih igrača koji se aktivno trude da ih osujete u njihovim namerama. Od fudbalera se, dakle, zahteva da anticipiraju buduće događaje na osnovu signala koje “prikupljaju” iz okruženja u trenutku započinjanja neke akcione sekvence. Ova sposobnost se u žargonu naziva “čitanje igre” ili “inteligencija igre”. Bolji igrači poseduju veću “inteligenciju igre”, odnosno u stanju su da bolje “pročitaju” buduće akcije kako svojih saigrača, tako i protivničkih igrača i odluče se za potez koji će doneti stratešku prednost njihovoj ekipi.

U početku se smatralo da vrhunski sportisti imaju funkcionalno bolje čulo vida. Da se izrazim žargonski, pretpostavljalo se da vrhunski sportisti poseduju sofisticiraniji hardware u odnosu na sportiste koji su manje uspešni. Zato su rađena istraživanja u kojima su poređeni npr. statička i dinamička vizuelna oštrina, percepcija dubine, opseg perifenog vida i druge karakteristike kod vrhunskih i prosečnih fudbalera. Rezultati ovih istraživanja upućuju na zaključak da vrhunski fudbaleri ne poseduju unapređen hardware i da se razlika u perceptivnim sposobnostima između vrhunskih i manje uspešnih fudbalera ne može objasniti na ovaj način (Helsen i Starkes, 1999; Williams i sar., 1999).

Pošto je utvrđeno da se razlikama u hardware-u ne može objasniti zbog čega su neki igrači uspešniji od drugih pažnja istraživača je usmerena na proučavanje software-a. Rezultati ovih istraživanja su konzistentni i upućuju na zaključak da su vrhunski fudbaleri uspešniji u prepoznavanju, analiziranju i interpretaciji vizuelne informacije u odnosu na manje uspešne fudbalere.

Vrhunski fudbaleri su bolji u zadacima prepoznavanja i prisećanja strukturisanih obrazaca igre u odnosu na manje uspešne fudbalere. Naime, vrhunski fudbaleri ne pamte pozicije svakog igrača pojedinačno, već pozicioniranje pojedinih igrača grupišu u veću smislenu celinu i kao takve ih pamte što im omogućava da brže i efektivnije koriste specifična fudbalska znanja stečena iskustvom i prepoznaju u kom pravcu će se odvijati defanzivne ili ofanzivne postavke već u samom začetku akcije (Helsen i Pauwels, 1993; Williams i sar., 1993; Williams i Davids, 1995; Smeeton i sar., 2004, Williams i sar., 2006). Ovu sposobnost su kod šahovskih velemajstora Simon i Chase utvrdili u istraživanjima rađenim davne 1973, a Zaichowsky (1974) je u svom istraživanju dobio rezultate koji upućuju na zaključak da deca već na uzrastu od 5 godina uz odgovarajuće instrukcije mogu da razviju sposobnost grupisanja informacija, dok na uzrastu od 9 godina to mogu da čine bez pomoći sa strane. Međutim, rezultati novijih istraživanja rađenih na uzorku vrhunskih mladih fudbalera koji treniraju u mlađim kategorijama klubova Premijer lige i prosečnih mladih fudbalera koji fudbal treniraju u školama nisu u potpunosti potvrdili ranije nalaze (Ward i Williams, 2003). Naime, razlika u sposobnosti grupisanja informacija u smislene celine između vrhunskih i prosečnih mladih fudbalera uzrasta između 9 i 17 godina nije bila statistički značajna. Mladi fudbaleri iz obe grupe na uzrastu između 11 i 13 godina su pravili znatno manje grešaka u zadatku prisećanja u odnosu na mlađe fudbalere, a tek na uzrastu između 15 i 17 godina postojala je razlika između vrhunskih i prosečnih mladih fudbalera pri čemu su vrhunski manje grešili. Kada je fudbal u pitanju izgleda da sposobnost grupisanja informacija u veće smislene celine zavisi od kognitivnog sazrevanja jer deca mlađa od 11 godina još uvek nemaju dovoljno razvijene sposobnosti reprezentacije i procesiranja problema koje bi im olakšale nalaženje rešenja. Takođe, nivo razvijenosti ove sposobnosti u velikoj meri zavisi i od specifičnog fudbalskog znanja akumuliranog tokom vremena. Za dostizanje ekspertskog nivoa u izvršavanju neke veštine potrebno je približno 10 godina treninga (Ericsson, 1993; 2007). Dakle, razlika između vrhunskih i prosečnih fudbalera vidiljiva je tek na uzrastu posle 15. godine kada je dostignut određeni nivo kognitivne zrelosti i akumulirano dovoljno fudbalskog znanja stečenog kroz trening sa vrhunskim stručnjacima.

Vrhunski fudbaleru su u stanju da na osnovu stava i položaja tela ili položaja delova tela protivničkog igrača uspešno predvide njegove buduće akcije. Većina istraživanja iz ove oblasti u fudbalu rađena je u penal situacijama iz golmanove perspektive, a znatno manji broj istraživanja odnosio se na situacije iz igre. Pretpostavlja se da i u situacijama iz igre fudbaleri koriste iste strategije koje koristi i golman u penal situacijama. U ovim istraživanjima ispitanicima (fudbalerima) se obično prikazuju video snimci na ekranima koji odgovaraju događajima u prirodnoj veličini tokom kojih se u zavisnosti od vrste zadatka a) prekida emitovanje u različitim vremenskim periodima pre završetka akcione sekvence (kontakta noge sa loptom) ili b) se onemogućava vizuelna fiksacija određenih kritičnih tačaka na telu (npr. glava, ruka, kuk, stopalo) i/ili vizuelni kontakt sa loptom, a zadatak ispitanika je da anticipiraju završetak akcione sekvence i odreaguju u skladu sa svojim predviđanjima. Tokom eksperimenta pomoću posebnih uređaja prate se pokreti očiju fudbalera, a nakon eksperimenta ispitanici izveštavaju eksperimentatora na osnovu kojih vizuelnih signala su donosili odluku.   

Rezultati ovih istraživanja ukazuju da vrhunski golmani uspešnije anticipiraju stranu na koju će izvođač uputiti loptu, kao i visinu upućenog šuta (Williams i Burwitz, 1993; Franks i Hanvey, 1997; Savelsvergh i sar., 2002). Obe grupe su više grešile kada je trebalo da odrede visinu šuta što upućuje na zaključak da su znaci koji ukazuju na visinu delikatniji i da ih je teže registrovati (Savelsvergh i sar., 2002). Vrhunski golmani tokom vizuelne pretrage koriste manji broj fiksacija dužeg trajanja usmerenih na manji broj kritičnih tačaka u odnosu na slabije golmane, pri čemu vrhunski golmani pogled najduže usmeravaju na nogu kojom izvođač šutira, stajnu nogu i predeo oko lopte, dok slabiji golmani pogledom češće fiksiraju trup, ruke i predeo oko kuka (Tyldesley i sar., 1982; Williams i Burwitz, 1993; Franks i Hanvey, 1997; Savelsvergh i sar., 2002). Stajna noga i noga kojom se izvodi udarac su informativne za golmana u penal situacijama zato što je stajna noga često usmerena ka verovatnom odredištu lopte (Franks i Hanvey, 1997), dok ugao stopala u odnosu na loptu tokom faze zamaha upućuje na smer udarca (Williams i Burwitz, 1993).  

U jednom od retkih istraživanja u kome su istraživane situacije iz igre (Williams i Davids, 1998) utvrđeno je da su iskusniji fudbaleri bolje anticipirali potez protivnika u simulaciji situacija 3 na 3 i 1 na 1. Praćenjem pokreta očiju u situacijama 1 na 1 utvrđeno je da iskusniji fudbaleri prave manji broj fiksacija dužeg trajanja u odnosu na manje iskusne fudbalere i da se pogled najduže usmeravaju na predeo kuka protivničkog igrača što bi značilo da je ovaj region veoma važan za anticipaciju pokreta protivničkog igrača, dok manje iskusni fudbaleri više pogledom fiksiraju loptu. Reilly i saradnici (2000) su utvrdili da vrhunski mladi fudbaleri uzrasta od 16 godina imaju bolju sposobnost anticipacije u situacijama 1 na 1, 3 na 3 i 11 na 11, pri čemu je ta razlika bila naročito vidljiva u situacijama 1 na 1. Slične rezultate su u već pomenutom istraživanju sa mladim engleskim fudbalerima dobili Ward i Williams (2003). Vrhunski mladi fudbaleri svih uzrasta su bili uspešniji od prosečnih u anticipaciji poteza protivnika u situaciji 1 na 1, kao i u određivanju destinacije na kojoj će lopta završiti nakon upućenog pasa u situaciji 11 na 11, dok u situacijama 3 na 3 efekat fudbalske veštine nije bio statistički značajan. Vrhunski mladi fudbaleri u situacijima 11 na 11 su za 12% tačnije anticipirali događaje u odnosu na prosečne fudbalere, dok je u situacijama 1 na 1 razlika iznosila 6% što je autore navelo na zaključak da je za razvijanje fudbalske veštine i identifikaciju talenata u ranom periodu važnija anticipacija globalnih odnosa igrača u strukturisanom obrascu igre, dok je “čitanje” suptilnih “signala” na ovim uzrastima manje bitno.

Vrhunski fudbaleri primenjuju efikasnije i prikladnije strategije vizuelne pretrage informacija u odnosu na manje uspešne fudbalere. To u stvari znači da oni znaju kada i na šta treba da usmere pažnju. I u ovim zadacima se koriste uređaji za praćenje pokreta očiju. Rezultati istraživanja upućuju na zaključak da vrhunski fudbaleri tokom vizuelne pretrage koriste ekonomičniju strategiju i vizuelnu pretragu informacija prilagođavaju zadatku pa tako u situacijama 1 na 1, 3 na 3 i 4 na 4 primenjuju strategiju koja uključuje manji broj fiksacija dužeg trajanja usmerenih na prodručja bogata relevantnim informacijama, dok se u situacijama 11 na 11 odlučuju za strategiju sa više fiksacija kraćeg trajanja (Helsen i Starkes, 1999; Williams, 2000; Williams i Ward, 2007). Strategija vizuelne pretrage informacija zavisi i od toga da li ekipa napada ili se brani, kao i od pozicije igrača u timu. Pa tako, u situacijama kada se tim brani u igri 11 na 11 vrhunski odbrambeni igrači koriste iscrpniju vizuelnu pretragu koja podrazumeva veći broj fiksacija kraćeg trajanja pri čemu prikupljaju informacije o lokaciji lopte, pozicijama saigrača, svojoj poziciji u odnosu na saigrače i ključne markere na terenu kao što je npr. linija kaznenog prostora, kretanje igrača sa loptom i kretnje ključnih napadača iz protivničkog tima. Nasuprot ovome slabiji odbrambeni igrači imaju manji broj fiksacija dužeg trajanja i pažnju uglavnom usmeravaju na loptu i igrača koji u tom trenutku predaje loptu. Vrhunski igrači odbrane su, dakle, svesni da je za dobru odbranu neophodno adekvatno odgovoriti na reakcije protivničke ekipe pa se zato trude da prikupe što više relevantnih informacija u što kraćem vremenskom periodu još u samom začetku akcije dok protivnička ekipa ne počne da vrši pritisak na odbrambene igrače. U situacijama 1 na 1 i 3 na 3 situacija se menja. Tada vrhunski odbrambeni igrači koriste strategiju koja podrazumeva manji broj fiksacija dužeg trajanja i pogled najduže zadržavaju na predelu kuka igrača sa loptom. Ovakva strategija vizuelne pretrage je u situacijama 1 na 1 ili 3 na 3 u odbrambenim zadacima najefikasnija iz više razloga. Prvo, period između dve fiksacije naziva se sakada i karakterišu je skokoviti pokreti očiju. Tokom sakada sistem za obradu informacija nije aktivan. Zato kada igrač na raspolaganju ima veoma kratko vreme  za donošenje  odluke i nalazi se pod pritiskom manji broj fiksacija dužeg trajanja na ključne regije je najefikasniji način prikupljanja relevantnih informacija. Potom, mnogo je lakše neprimetno prebacivati fokus pažnje sa jednog polja interesovanja na drugo koristeći periferni vid nego fiksaciju. Treće, procesiranje informacija u vezi sa kretnjama je  efikasnije ako se koristi periferni vid. I na kraju, za uspešnu procenu smera, brzine i snage driblinga neophodne su precizne informacije prikupljene iz najinformativnijih lokacija što su u ovom slučaju kuk, koleno, potkolenica, stopalo i lopta (Williams, 2000). S druge strane, kada ekipa napada vrhunski napadači koriste pretragu koja uključuje manji broj fiksacija dužeg trajanja. Pri tome razliku između onih najboljih i prosečnih prave fiksacije usmerene na prazan prostor iza odbrambenih linija i na igrača koji je zadužen da osujeti napad protivničke ekipe. Vrhunski napadači shvataju koliko je za uspeh njihove akcije važna pozicija i kretanje igrača koji je prvenstveno zadužen da osujeti napade protivničke ekipe. Manje uspešni napadači uglavnom pažnju usmeravaju na loptu, svoje saigrače u napadu i na gol. (Helsen i Pauwels, 1993; Helsen i Starkes, 1999).

Vrhunski fudbaleri su mnogo bolji u procenjivanju verovatnoće budućih događa u odnosu na manje uspešne fudbalere. To znači da su oni su stanju da efikasnije koriste specifična fudbalska znanja o najverovatnijim ishodima i primene ih u kontekstu trenutnih događanja. U istraživanjima koja se bave ovom problematikom najčešće se koriste video snimci kratkih sekvenci iz igre i snimak se u određenom trenutku zamrzne a zadatak fudbalera je da odaberu najbolji sledeći potez, odnosno da izveste o tome koji igrači se nalaze u najboljoj poziciji da prime loptu. Ovih istraživanja u fudbalu ima najmanje u poređenju sa drugim oblastima i tek u poslednjih nekoliko godina istraživači koji se bave fudbalom su počeli da obraćaju posebnu pažnju na ovu oblasti.

U već pomenutom istraživanju na uzorku mladih engleskih fudbalera (Ward i Williams, 2003) utvrđeno je da vrhunski mladi fudbaleri svih uzrasta (od 9 do 17 godina) precizno određuju koje su informacije važne za izvršavanje zadataka, u stanju su da te podatke integrišu sa prethodnim znanjem i da na kraju predvide koji igrač se nalazi u najboljoj poziciji da primi loptu. Već na uzrastu od 9 godina vrhunski mladi fudbaleri precizno identifikuju ključne i manje bitne igrače u određenoj akcionoj sekvenci, i ne samo to, oni i uspešno rangiraju ključne igrače s obzirom na njihovu trenutnu poziciju na terenu i šansu da uspešno izvrše zadatak što znači da su u stanju da procene koja opcija je u tom trenutku najefikasnija i da na osnovu tih informacija procene verovatnoću budućih dešavanja.

Veština i tehnika izvođenja, kao i taktička znanja su veoma važna za uspeh u fudbalu, međutim perceptivno-kognitivne sposobnosti nisu ništa manje bitne. U timskim sportovima u kojima se okruženje konstantno menja potrebno je odluke donositi brzo i precizno. Kognitivni zahtevi postavljeni pred igrače u ovakvom dinamičkom okruženju su ogromni i njihov uticaj na igru je veliki. Zato se ove sposobnosti ne smeju zanemariti u procesu identifikacije i razvoja talenata. U istraživanju sa mladim engleskim fudbalerima (Ward i Williams, 2003) tačnost predviđanja talenta na osnovu perceptivno-kognitivnih sposobnosti iznosila je 80%, što znači da se ovi testovi mogu uspešno primenjivati u procesu identifikacije talenata već na uzrastu od 9 godina. Takođe, pošto se ove sposobnosti razvijaju i usavršavaju tokom sazrevanja i većina njih zavisi i od akumuliranog specifičnog fudbalskog znanja već na uzrastu od 9 godina treba početi sa treniranjem i razvijanjem ovih sposobnosti u specifičnom fudbalskom okruženju. Dakle, “fudbalska inteligencija” može da se (na)uči i neophodno ju je uvežbavati na treninzima.

Da rezimiramo, u procesu identifikacije i razvoja talenata u fudbalu kada su u pitanju socijalno-psihološki pokazatelji pažnju treba obratiti na:

1) Socio-ekonomski status porodice, na motive roditelja za uključivanje dece u sport i njihova očekivanja od detetove sportske aktivnosti, stil roditeljstva koji neguju i njihovu ciljnu orijentaciju. Ukoliko se pokaže potreba uputno je roditelje dodatno edukovati i savetovati.

2) Treneri ne bi trebali da zanemaruju svoju vaspitnu ulogu i poželjno je da neguju motivacionu klimu usmerenu na učenje i usavršavanje veština.

3) Ciljna orijentacija usmerena na zadatak i usavršavanje veština je dobar prediktor buduće fudbalske uspešnosti (Reilly i sar., 2000) i ove testove treba primenjivati u procesu identifikacije talenata.

4) Testove kojima se utvrđuje profil ličnosti ne bi trebalo koristiti za identifikaciju talenata. Testovi psiholoških stanja su bolji u proceni sportske uspešnosti ali i njih treba koristi samo kao indikatore na šta treba obratiti posebnu pažnju u procesu razvoja talenata, a ne kao testove za selekciju igrača. Postoje indikacije da su neke osobine ličnosti povezane sa (ne)trenljivošću ali još uvek nije urađen dovoljan broj istraživanja koja potvrđuju ovu pretpostavku pa ove rezultate treba uzimati sa određenom rezervom ali i obratiti pažnju na crte koje karakterišu teško trenljive sportiste.

5) Testovi perceptivno-kognitivnih sposobnosti su dobri preditkori budućeg uspeha i talenta (Ward i Williams, 2003). Ove testove treba koristi prilikom identifikacije talenata i moguće ih je primenjivati već na uzrastu od 9 godina. Takođe, neophodno je ove sposobnosti ciljano uvežbavati na treninzima u specifičnom fudbalskom okruženju.

6) Emocija anksioznosti negativno utiče na kognitivno funkcionisanje, pa samim tim i na efikasnost i efektivnost u fudbalu. Uspešniji sportisti generalno doživljavaju stanja somatske i kognitivne anksioznosti manjeg intenziteta i doživljene simptome interpretiraju na pozitivniji način (Reilly i sar., 2000). Poželjno je koristiti testove anksioznosti kao crte i kao stanja u procesu identifikacije i razvoja talenta ali kao indikatore sa kojim igračima je potrebno raditi na dodatnom psihološkom osnaživanju.






Sep 5, 2013

Identifikacija i razvoj talenata u fudbalu - Deo I


Rana identifikacija talenata je jedan od najzastupljenijih koncepata u današnjem sportu generalno, pa samim tim i u fudbalu. Pretpostavka koja se nalazi u osnovi ovog koncepta je uverenje da će mladi sportisti koji poseduju predispozicije za bavljenje određenim sportom brže i lakše napredovati i ostvarivati bolje rezultate od onih dečaka i devojčica koji takve predispozicije nemaju. Ako se u obzir uzme i da je za dostizanje vrhunskog nivoa veštine u sportu potrebno deset godina sistematskog treninga (Ericsson, 1993; 2007) i činjenica da je vremenski period u kome su sportisti u stanju da postižu vrhunske rezultate relativno kratak postaje jasno zbog čega je u sportu važno rano otkriti talenat.

Svakako, kada je fudbal u pitanju, ne smemo zanemariti ni ekonomski momenat. Presuda Evropskog suda (European Court of Justice) u slučaju Bosman iz 1995. godine značajno je uticala na pravac u kom će se razvijati moderni fudbal. Ovom presudom fudbaleri na isteku ugovora su dobili pravo da slobodno pregovaraju sa drugim klubovima o mogućem angažmanu i potpišu ugovor sa drugim klubom bez obaveze novog kluba da plati obeštećenje klubu za koji je igrač do tada igrao. Presudom u Bosmanovom slučaju ukinuto je i pravilo o ograničanavanju broja stanaca koji mogu da igraju za određeni tim u zemljama članicama EU. Kao što je “put do pakla popločan dobrim namerama”, tako je i “Bosmanovo pravilo” dovelo do toga da najtalentovaniji i najbolji fudbaleri, odnosno oni fudbaleri za koje se proceni da mogu da doprinesu postizanju boljih rezultata i ostvarivanju veće finansijske dobiti za klub, odlaze kod onih koji plate više i uticalo je da honorari vrhunskih igrača dostignu bezobrazno visoke iznose. Većina fudbalskih klubova nije u stanju da finansijski isprati ovaj trend pa su se, da bi ostali konkurentni, okrenuli osnivanju svojih fudbalskih škola i ranoj identifikaciji talenata. Na taj način pokušali su da mlade talentovane igrače vežu dugoročnim ugovorima, usklade odlaske i dolaske fudbalera i/ili iskoriste mogućnost finansijske dobiti od budućih transfera fudbalera poteklih iz njihove škole fudbala. I UEFA je uvođenjem pravila o obavezi klubova učesnika takmičenja u njenoj organizaciji da imaju ekipe u mlađim kategorijama i propisanom broju fudbalera poteklih iz klupske škole fudbala u prvom timu pokušala da stimuliše ulaganje u škole fudbala i time još više u prvi plan stavila ranu identifikaciju i razvoj talenata.

Na kraju, ne smemo zaboraviti ni emocionalnu komponentu. Navijači vole da u timu za koji navijaju igraju fudbaleri obučavani u klupskoj školi fudbala.


Koncept rane identifikacije talenata u sportu nije nov. Još sedamdesetih godina prošlog veka pojedine države počele su da kreiraju posebne programe identifikacije i praćenja razvoja dece talentovane za sport zasnovane na savremenim naučnim saznanjima. Međutim, u većini zemalja i tada i danas proces identifikacije i razvoja talenata odvija se spontano, bez utvrđenog sistema merenja i kontrole. Kluka (2006) smatra da se sistemi identifikacije talenata mogu svrstati u tri grupe:

1. Ogranizovani državni sistemi – Ovakve sisteme kreirali su sportski stručnjaci iz vodećih naučnih institucija pojedinih zemalja. Takve programe imale su zemlje bivšeg “istočnog bloka”, a danas ih, na primer, imaju Kina, Australija i Velika Britanija. Australija je takav sistem počela da razvija pripremajući se za OI u Sidneju i sve do Ol u Londonu beležila je stalan rast u broju osvojenih medalja.

2. Sitemski nevladini pristupi – Ovakvi pristupi podrazumevaju postojanje sistema u identifikaciji i podsticanju razvoja talenata kroz programe za različite starosne grupe sportista. Ovi sistemi postojali su u više različitih zemalja, a posebno su bili karakteristični za tenis i plivanje.

Danas u ovu grupu možemo uvrstiti i programe koji se realizuju u akademijama pri fudbalskim klubovima širom Evrope. Ovi programi zasnovani su na subjektivnim procenama skauta i trenera o tome da li mladi sportisti zadovoljavaju određene kriterijume uspešnosti. Te kriterijume kreirali su uglavnom iskusni treneri i pretočili ih u akronime koji odražavaju njihovo shvatanje osnovnih determinanti budućeg uspeha. Pa tako, fudbalski klub Ajaks za skauting mladih fudbalera koristi akronim TIPS (tehnika, inteligencija, ličnost, brzina); u Barseloni se oslanjaju na akronim TABS (tehnika, stav, ravnoteža, brzina); a u Arsenalu na akronim SUPS (brzina, razumevanje, ličnost, veština). Iako iskusni treneri i skauti poseduju znanja i sposobnosti da uglavnom uspešno procene potencijale mladih sportista (Thomas i Thomas, 1999), ovim programima nedostaje naučne objektivnosti kako u definisanju kriterijuma za odabir, tako i u procesu identifikacije talenata.

3. Nesistematski pristupi – Za ovu grupu pristupa karakteristično je donekle slučajno otkrivanje talenata na časovima fizičkog vaspitanja ili u klubovima u kojima deca počinju da treniraju pri čemu ne postoji jasno definisan sistem daljeg razvoja talentovanih sportista.








Kada govorimo o talentu u svakom trenutku moramo imati na umu da govorimo o proceni budućih vrhunskih rezultata. Zato se programi za talentovanu decu ne mogu organizovati bez praćenja i usmeravanja talenata.

Reilly i Williams (2000) smatraju da se put ka vrhunskom rezultatu može podeliti u četiri ključne faze:

Prva faza je faza detekcije talenata i odnosi se na otkrivanje onih koji nisu uključeni u sport; u ovom slučaju fudbal. S obzirom na popularnost fudbala kod nas kada su dečaci u pitanju ova faza ne predstavlja veliki problem u odnosu na neke manje popularne sportove. Ova faza može biti važna kada je u pitanju ženski fudbal jer se u Srbiji fudbal doživljava kao gotovo isključivo muški sport i ne privlači veliki broj devojčica.

Druga faza je faza identifikacije talenata i odnosi se na proces prepoznavanja potencijalnih vrhunskih fudbalera iz grupe onih koji već treniraju fudbal. U ovoj fazi vrši se predviđanje dostignuća na osnovu procena u vezi sa fizičkim, fiziološkim, psihološkim i sociološkim karakteristikama i tehničkim sposobnostima pojedinaca.

Treća faza je faza razvoja. Identifikaciju talenata treba posmatrati kao dugoročan proces u kontekstu razvojne dinamike svakog pojedinca. Čini mi se da je ovo faza u kojoj se dešava najveći broj propusta u praksi. Pošto je dinamika fizičkog, mentalnog, socijalnog i emocionalnog razvoja svakog pojedinca u određenoj meri različita, u ovoj fazi bi trebalo svakom pojedincu omogućiti odgovarajuće uslove za učenje i pružiti mu priliku da u takvom okruženju razvija svoj potencijal.

Četvrta faza je faza selekcije i podrazumeva odabir pojedinaca ili grupe igrača najprikladnijih za obavljanje zadataka u određenom kontekstu. Tako se u fudbalu selekcija vrši pre svake utakmice i bira se 11 igrača od onih koji su na raspolaganju treneru, a najpogodniji su i najspremniji da odgovore na zadatak koji se u tom trenutku nalazi pred timom. Takođe, selekcija se vrši i prilikom odabira igrača koji će ući u širi sastav tima s obzirom na taktičke zamisli trenera i njegovu filozofiju igre.     

Dakle, iako se čini da je identifikacija ključni sastojak ovog procesa, u današnjoj nauci o sportu usmeravanje i razvoj talenata preuzimaju primat i smatraju se verovatno najbitnijim činiocima uspeha.


Mogli ste da primetite da spisak poželjnih osobina, odnosno determinanti budućeg uspeha, mladih fudbalera nastao iz prakse pokriva oblasti koje proučavaju različite naučne discipline i odnosi se na različite sposobnosti i karakteristike ličnosti. Proučavajući procese identifikacije i razvoja talenata u različitim sportovima naučnici su došli do saznanja da je mnogo komplikovanije sprovesti uspešnu identifikaciju talenata u ekipnim sportovima u odnosu na neke individualne sportove kao što su trčanje, biciklizam, plivanje ili veslanje. Za navedene sportove utvrđeni su prilično precizni prediktori uspešnosti iz domena fiziologije i morfologije kao što su: visina, dužina udova, snaga i kompozicija mišićnih vlakana, veličina srca i frekvencija srca u stanju mirovanja, veličina i volumen pluća, fleksibilnost zglobova i sl. (Patel i Greydanus, 2002). Međutim, kada su istraživači ove kriterijume primenili na fudbal (Reilly i sar., 2000; Reilly i Gilbourn, 2003) pokazalo se da fiziološki i morfološki činioci nemaju toliko značajnu ulogu u ranoj identifikaciji vrhunskih fudbalera. Uspeh u svim ekipnim sportovima, pa i u fudbalu, zavisi od velikog broja različitih personalnih karakteristika i sposobnosti.

Malina (2005) navodi da prilikom identifikacije talentovanih igrača u obzir treba uzeti: fizička, fiziološka i psihološka svojstva pojedinca, kao i posedovanje i stepen razvijenosti specifičnih fudbalskih veština.

Williams i Reilly (2000) predlažu upotrebu četiri grupe prediktora talenta u fudbalu:

Prvu grupu čine fizičke karakteristike – visina, masa, dimenzije tela, somatotip, dijametar kostiju, masno tkivo i obim mišića.

Drugu grupu čine fiziološki pokazatelji poput aerobnog kapaciteta i anaerobne snage i izdržljivosti.

U treću grupu spadaju različiti sociološki pokazatelji kao što su: socio-ekonomski status, kulturološka pozadina, obrazovanje, roditeljska podrška, odnos između trenera i deteta i vreme posvećeno treningu.

Četvrtu grupu prediktora čine psihološki pokazatelji koji se odnose na ličnost pojedinca i peceptivno-kognitivne sposobnosti. U perceptivno-kognitivne sposobnosti spadaju: uspešnost usmeravanja i održavanja pažnje, sposobnost efikasnog učenja i izvođenja specifičnih motoričkih radnji, sposobnost dobre anticipacije i donošenje odluka, razvijeno kreativno mišljenje i visoka inteligencija igre. U prediktore koji se tiču ličnosti pojedinca spadaju: motivacija, samopouzdanje, regulacija anksioznosti i koncentracija.

Tek kombinacija ove četiri grupe prediktora može nam ukazati šta predstavlja talenat u fudbalu.


Fizičke karakteristike talentovanih fudbalera

Kao što smo rekli, u procesu identifikacije talenta kao potencijalni prediktori uzimaju se podaci o različitim fizičkim karakteristikama. Najčešće se kao prediktori koriste podaci o visini, tesnoj masi, debljini kožnih nabora i procentu masnog tkiva čime se dobija antropometrijski profil igrača.

Prema istraživanjima uspešni mladi igrači imaju morfotip sličan starijim vrhunskim fudbalerima (Malina i sar. 2000). Uspešniji mladi fudbaleri imaju manji procenat masnog tkiva, nižu sumu kožnih nabora i kod njih je u značajnoj meri manje zastupljen endomorfni somatotip u odnosu na njihove manje uspešne vršnjake (Reilly i sar., 2000; Janssens i sar., 2002).

Malina i saradnici (2000) navode da vrhunski mladi igrači imaju veću biološku starost u odnosu na manje uspešne mlade fudbalere i zaključuju da treneri mnogo češće kao talentovane igrače izdvajaju one koji su morfološki napredniji. Biološka starost određuje se na osnovu polnih, skeletnih i somatskih indikatora, pri čemu su skeletni indikatori osetljivi tokom celog perioda detinjstva i adolescencije. Biološka starost pojedinca se može značajno razlikovati od kalendarske (hronološke) starosti. Kao primer Malina (2003) navodi da skeletna starost dece uzrasta od približno 8 godina varira od 6,3 do 9,4 godina.

U ovom kontekstu veoma su interesantna istraživanja koja su radili Helsen i saradnici. Dužina selekcione godine u fudbalu poklapa se sa dužinom kalendarske godine, odnosno dužina selekcione godine iznosi dvanaest meseci. Helsen i saradnici su u više radova od 1998. godine do danas ispitivali datume rođenja mladih fudbalera u Belgiji, ali i na uzorku mladih fudbalera iz više evropskih zemalja, i primetili da postoji tendencija trenera da kao talentovane igrače izdvajaju one koji su rođeni na početku i nešto ređe do sredine selekcione godine. Ovakav trend se zadržao i kada je datum početka selekcione godine promenjen (Helsen i sar., 1998; Helsen i sar., 2000; Helsen i sar., 2005; Helsen i sar., 2012). Pristrasnost preferencije igrača rođenih početkom selekcione godine prisutna je u gotovo svim ligama u Evropi. Potvrđena je u istraživanjima rađenim u Norveškoj (Wiium i sar.,2010), Španiji (Perez Jimenez i Pain, 2008), Francuskoj (Delorme i sar., 2010), Nemačkoj (Schorer i sar., 2009) i Portugalu (Figueriedo i sar., 2009). Na osnovu ovih istraživanja možemo zaključiti da je period od godinu dana predugačak, naročito u periodu puberteta kada se u organizmu dešavaju značajne promene, i da mladi fudbaleri rođenji početkom selekcione godine “predodređeni” da češće budu izdvojeni kao talentovani zato što su stariji skoro godinu dana pa samim tim i fizički razvijeniji od mladih fudbalera rođenih krajem selekcione godine.

Naučnici smatraju da selekcija igrača na osnovu antropometrijskih karakteristika igrača na ranom uzrastu može biti veoma nepouzdana jer fizički kvaliteti koji karakterišu odrasle vrhunske igrače nisu jasno uočljivi pre kasne adolescencije. Preporučuje se da se selekcija na ranom uzrastu vrši pre svega na osnovu veština i sposobnosti, a ne na osnovu fizičkih karakteristika igrača. Takođe, Helsen i saradnici (2000) predlažu da se igrači ne grupišu prema hronološkoj nego prema biološkoj starosti.


Fiziološke karakteristike talentovanih fudbalera  

Za utvrđivanje fizioloških karakteristika talentovanih fudbalera koriste se različiti testovi i pokazatelji. Najčešće se kao pokazatelj uzima mera maksimalne potrošnje kiseonika (VO2max) i primenjuju različiti testovi brzinskih sposobnosti i agilnosti (T-Test, Shuttle run test, 505 agility test, Test ponavljanih sprinteva) i testovi eksplozivne snage (npr. skok u vis iz mesta).

Test aerobne izdržljivosti se obično ne primenjuje na uzrastima mlađim od 15 godina.

Janković i saradnici (1997) su sproveli istraživanje na uzorku mladih hrvatskih fudbalera uzrasta od 15 do 17 godina i utvrdili da se fiziološki parametri (VO2max, anaerobna moć, mere snage šake i trupa, relativni i apsolutni volumen srca) značajno razlikuju kod uspešnih i manje uspešnih fudbalera i da se mogu koristiti kao dobri prediktori budućeg uspeha.

I rezultati istraživanja brzinskih sposobnosti ukazuju da ovi testovi dobro diskriminišu uspešne i manje uspešne mlade fudbalere. Uspešni mladi fudbaleri starosti od 11 do 12 godina su bolji u trčanju na 30 m i produženom povratnom trčanju od svojih manje talentovanih vršnjaka (Janssens i sar., 1998). Reilley i saradnici (2000) takođe ističu značajne razlike u anaerobnim sposobnostima između grupa elitnih i onih mladih fudbalera koji nisu svrstani u grupu elitnih i posebno naglašavaju da su se kao dobri diskriminatori pokazali testovi sprinta na 15 m, aerobna sposobnost merena Shuttle run testom i kao najbolji najbolji test navode srednju vrednost ponavljanih sprinteva na 30m sa pauzom od 20s.

Grupa istraživača predvođena Vaeyensom i Malinom je 2006. godine u Gentu pokrenula projekat sa ciljem da ustanovi model za selekciju mladih fudbalera u Belgiji. Rezultati njihovih do sada obavljenih istraživanja ukazuju da identifikacija i razvoj talenata u fudbalu predstavlja dinamički proces i da se u tom procesu u obzir moraju uzeti različite sposobnosti mladih fudbalera koji se razlikuju po brzini sazrevanja i napredovanja.  U njihovim istraživanjima na različitim uzrastima drugačiji pokazatelji su bili dobri diskriminatori talenta. Na uzrastu od 14 i 15 godina biološka zrelost značajno utiče na snagu, kapacitet i fleksibilnost igrača, kao i na brzinu sprinta i na kardiorespiratornu funkciju kod igrača starosti od 15 i 16 godina. Međutim, kada su u pitanju specifične fudbalske veštine biološka zrelost je imala značajan uticaj samo kod igrača starosti 14 godina. Na uzrastu od 13 i 14 godina dobri pokazatelji talenta mogu da budu brzina i fudbalska tehnika, dok je na uzrastu od 15 do 16 godina mnogo važnija aerobna izdržljivost. Jedina karakteristika koja se pokazala kao značajna na svim uzrastima je brzina. Elitni igrači imaju najbolje sprinterske sposobnosti na svim uzrastima, a ta razlika je najočiglednija na uzrastu od 13 i 14 godina.

Reilley i Williams (2000) smatraju da bi VO2max mogao da bude veoma značajan prediktor uspeha budući da se današnji fudbal igra sa mnogo više tempa u odnosu na fudbal koji se igrao pre deset godina.  


Možemo zaključiti da, prema rezultatima istraživanja, fiziološka merenja mogu biti korisni pokazatelji ali ih ne bi trebalo koristiti kao jedine pokazatelje talenta. Takođe, potrebno je biti oprezan i voditi računa o individualnoj dinamici sazrevanja.