Jun 4, 2013

Motivacija u sportu


Šta je to što sportiste „tera“ da svakodnevno - iz dana u dan, iz nedelje u nedelju, iz godine u godinu - bez obzira na vremenske uslove, bez obzira na trenutno raspoloženje, bez obzira na to koliko su treninzi teški i bez obzira na to da li pobeđuju ili ne, odlaze na stadione ili u dvorane i naporno treniraju? Zašto su „glad“ za uspehom, posvećenost, disciplina i istrajnost kod nekih sportista izraženiji nego kod drugih? Šta je to što raspaljuje žar i rasplamsava vatru u pogledu?

Odgovor na ova pitanja je motivacija!




Motivacija je sve ono što nas pokreće na aktivnost i sve ono što što određuje njen smer, intenzitet i trajanje. U ranijim “blogpostovima” pisala sam o tome da je za optimalan psihološki razvoj i funkcionisanje ličnosti potrebno da budu zadovoljene tri bazične psihološke potrebe – potreba za kompetencijom, potreba za autonomijom i potreba za povezanošću sa drugima. Da se podsetimo šta pomenute potrebe znače. Potreba za kompetencijom odnosi se na potrebu da se sopstveno ponašanje i interakcija sa okruženjem opažaju kao efikasni. Potreba za autonomijom je potreba da se sopstvena ponašanja dožive kao slobodno odabrana. A potreba za povezanošću odnosi se na osećaj pripadanja i prihvaćenosti od strane drugih (Deci & Ryan, 2002). Stepen zadovoljenosti i način zadovoljavanja bazičnih potreba tesno je povezan sa nivoom i orijentacijom motivacije.

Uzroci naših aktivnosti mogu se nalaziti u nama samima ili nas na ponašanje mogu pokrenuti spoljašnji faktori pa zato pravimo razliku između unutrašnje (intrinzične) i spoljašnje (ekstrinzične) motivacije. Treći mogući slučaj je odsustvo motivacije koje karakteriše potpuni izostanak aktivnosti ili pasivno delovanje bez stvarne namere da se obavlja dato ponašanje. Nedostatak motivacije javlja se u slučajevima kada pojedinci opažaju da nisu dovoljno kompetentni zato što smatraju da: 1) data aktivnost za njih nije važna ili 2) zato što smatraju da obavljanjem date aktivnosti neće dovesti do željenog ishoda. 

Intrinzičnoj motivaciji svojstveno je dobrovoljno, iznutra pokrenuto i regulisano, uključivanje u aktivnost radi prijatnih doživljaja zadovoljstva, izazova, zabave i uživanja koji su imanentni samoj aktivnosti. Pokazatelji intrinzične motivacije su: pokazivanje interesovanja za aktivnost, povećano zalaganje, osećanje delotvornosti i nizak nivo tenzije i ankisoznosti.

Postoje tri tipa intrizične motivacije – intrizična motivacija za saznanjem, intrizična motivacija za postignućem i intrizična motivacija za doživljajem stimulacije (Vallerand i sar., 1992). Intrizičnu motivaciju za saznanjem karakteriše osećanje zadovoljstva i uživanje u vezi sa procesima učenja, otkrivanja, istraživanja i pokušaja razumevanja novih stvari. Na primer, ovaj tip motivacije se javlja kada sportisti uče nove tehnike ili taktike izvođenja zbog zadovoljstva koje sam proces učenja pobuđuje u njima. Za intrinzičnu motivaciju za postignućem karakterističan je doživljaj zadovoljstva koji proističe iz pokušaja da se ostvari ili stvori nešto vredno. Dakle, u ovom slučaju izvor zadovoljstva nalazi se u samom procesu usavršavanja i ovladavanja tehnikom koji donosi ličnu satisfakciju. Na kraju, primer intrizične motivacije za doživljajem stimulacije je plivač koji se plivanjem bavi zbog zadovoljstva koje mu pričinjavaju prijatne senzacije u trenucima dok njegovo telo „klizi“ kroz vodu. Sigurna sam da vam neće biti teško da pronađete primere motivacije za doživljajem stimulacije i u drugim sportovima. :)

Nasuprot tome, kada se uzrok ponašanja nalazi izvan nas govorimo o ekstrinzičnoj motivaciji. Spolja motivisana ponašanja rezultat su određenih instrumentalnih podsticaja koji su odvojeni od same aktivnosti. Ovi, spoljašnji, podsticaji neophodni su da bi se pojedinci angažovali u aktivnostima koje, generalno ili u određenom trenutku, ne doživljavaju kao zanimljive i zabavne same po sebi. Kao što se vidi na slici dole, Deci i Ryan (2000) razlikuju četiri tipa ekstrinzične motivacije koji su u različitoj meri autonomni, odnosno u različitoj meri samoodređeni. Samoodređeno ponašanje je ono ponašanje koje je naš izbor, koje svesno biramo iako ne mora biti podstaknuto unutrašnjim osećajem zadovoljstva. Što je više određeno ponašanje podstaknuto spolja integrisano u našu ličnost i naš sistem vrednosti to smo više motivisani da takvo ponašanje i praktikujemo i to smo uspešniji u tim aktivnostima.


Prvi tip ekstrinzične motivacije - eksterna regulacija – je najmanje autonoman tip, a ponašanje je podstaknuto i regulisano u potpunosti iz spoljašnjih izvora. Ovo je klasično “štap – šargarepa” ponašanje podstaknuto željom da se dobije nagrada ili da se izbegne kazna. Na primer neki sportista može sebi da kaže: “Danas ću se truditi na treningu da me trener sutra ne bi ostavio na klupi”. Drugi tip ekstrinzične motivacije je introjektovana regulacija. Kod introjektovane regulacije ponašanje se izvodi iz obaveze, da bi se izbeglo osećanje stida, krivice ili da bi se ojačalo osećanje lične vrednosti. Dakle, ponašanje podstaknuto ovim tipom motivacije nije samoodređeno nego je podstaknuto samonametnutim osećanjem krivice ili obaveze. Primer su sportisti koji sebi kažu: “Iako mi se danas ne trenira otići ću na trening zato što imam obavezu prema svojim saigračima i grizla bi me savest ako se ne pojavim”. Sledeća dva oblika ekstrinzične motivacije ubrajaju se, uz intrinzičnu motivaciju, u samoodređene tipove motivacije. Identifikovana motivacija odnosi se na ponašanje koje pojedinac doživljava kao važno i u kojem dolazi do svesne identifikacije sa aktivnošću ili vrednostima koje ta aktivnost izražava, pri čemu pojedinac ima osećanje izbora (Deci i Ryan, 2002). Ovaj tip motivacije predstavlja važan aspekt procesa prelaska spolja nametnute u autonomnu motivaciju, međutim još uvek nije došlo do potpune integracije ponašanja i vrednosti u ličnost pojedinca. Primer ovog tipa motivacije je sportista koji ne voli rad u teretani ali svesno bira da u tome učestvuje jer smatra da će mu to pomoći da postane bolji. Poslednji tip ekstrinzične motivacije – integrisana regulacija – je najautonomniji vid spolja motivisanog ponašanja. Integrisana regulacija ima mnogo sličnosti sa intrinzičnom motivacijom. Kod ove vrste ponašanja i dalje postoje instrumentalni razlozi za dato ponašanje koji su odvojeni od zadovoljstva i uživanja u samoj aktivnosti ali je dato ponašanje rezultat ličnog izbora napravljenog u skladu sa vrednostima koje su sastavni deo ličnosti pojedinca. Primer je sportista koji bira zdrav način ishrane i pridržava ga se jer mu omogućava da bude u vrhunskoj formi.

Jasno je da intrinzična motivacija najpoželjnija vrsta motivacije. Međutim, priroda sporta je takva da su nagrade (trofeji, pobeda, novac, društveni status i ugled) neizostavan deo bavljenja sportom. Takođe, bavljenje sportom podrazumeva iscrpljujuće treninge i visok nivo discipline što ne mora da bude - i najčešće i nije – zabavno. Zato se u sportu ne oslanjamo isključivo na intrizičnu motivaciju i, ponekad, moramo da koristimo i spoljašnje podsticaje. Istraživanja u psihologiji sporta upućuju na zaključak da su sadmodeterminišući oblici ekstrinzične motivacije (identifikovana i integrisana regulacija) po svom delovanju veoma slični intrinzičnoj motivaciji. Sportisti koji su intrinzično ili samoodređeno ekstrinzično motivisani ulažu više napora i istrajniji su obavljanju potrebnih aktivnosti, pokazuju viši nivo koncentracije i postižu bolje rezultate u odnosu na sportiste kod kojih je prepoznata eksterna ili introjektovana motivacija. Pored toga što ulažu manje napora i skloni su da odustanu, sportisti kod kojih su prepoznate eksterna i introjektovana motivacija su anksiozniji i imaju manje samopouzdanja (Pelletier i sar., 1995, 2001, 2003; Williams i Gill, 1995; Li, 1999; Vallerand, 1997; Beauchamp i sar., 1996).

Pošto smo utvrdili šta je motivacija i koji tipovi motivacije postoje sada ću pokušati da dam odgovor na pitanje zašto se deca u Srbiji bave sportom.

Motivi za bavljenje sportom kod dece i mladih u Srbiji    
 
Pre nego što počnem sa prikazom rezultata istraživanja rađenih u Srbiji želim da naglasim da se ova tema izučavala u veoma malom broju istraživanja. U većini istraživanja na našoj populaciji proučavan je motiv postignuća kod vrhunskih sportista. Pored toga, postojeća istraživanja imaju i nedostatke kao npr. da nisu navedene metrijske karakteristike korišćenih testova ili da nije kontrolisana socijalna poželjnost u odgovaranju na postavljena pitanja. Ali, to nam je što nam je. Verujemo u bolju budućnost psihologije sporta u Srbiji! :D

Jedno od novijih istraživanja sprovele su Bačanac, Radović i Vesković (2007) na uzorku od 400 mladih sportista oba pola polaznika kampa “Karataš”. Autorke izveštavaju da je oko 60% sportista odgovorilo da su sportom počeli da se bave po sopstvenom izboru, a oko 22% mladih sportista navodi da su sportom počeli da se bave pod uticajem roditelja. 7% sportista navode da su sportom počeli da se bave pod uticajem vršnjaka, na nešto manje od 4% uticaj su izvršili nastavnici fizičkog, a svega 1% sportista je u sport ušlo pod uticajem sportskih idola. S jedne strane ovakvi rezultati deluju ohrabrujuće jer se 60% mladih u sport uključuje po sopstvenoj želji, dakle motivisani su unutrašnjom željom za sportskim aktivnostima, ali s druge strane ovakvi rezultati su još jedan mogući dokaz za krizu u školskom sportu i marginalizovanu ulogu nastavnika fizičkog vaspitanja u uvođenju dece u sport i identifikaciji talentovanih sportista u Srbiji. Nekada je školski sport činio osnovu za razvijanje zdravih životnih stilova, usmeravanje dece ka praktikovanju fizičkih aktivnosti i bio široka baza za identifikaciju talenata, dok se danas deca sportom bave gotovo isključivo u okviru organizovanih sportskih klubova. Podatak da je svega 1% mladih sportom počelo da se bavi pod uticajem sportskih idola je najverovatnije zastareo. Naime, podaci za ovo istraživanje prikupljani su 2004. godine, a novija istraživanja ukazuju da je u međuvremenu došlo do značajne promene u vrednostima kod srednjoškolaca u Srbiji i daleko značajnije zastupljenosti kategorije sportista kao idola mladih. Dok je u starijim istraživanjima sportiste kao idole navodilo samo 9% mladih (Popadić, 1994; Skoko, 2000) u poslednjem velikom istraživnju to čini čak 34% (Stepanović, Pavlović-Babić i Krnjajić, 2007). Moguće je da je rastući trend popularnosti sportista posledica značajnih uspeha koje postižu srpski teniseri i izuzetne medijske propraćenosti njihovih rezultata. Ana Ivanović i Novak Đoković nalaze se među pet najpopularnijih ličnosti u pomenutom istraživanju.

U donjoj tabeli dat je uporedni prikaz motiva za bavljenje sportom zastupljenih kod američke i srpske dece.




Već na prvi pogled razlika između motiva američke i srpske dece je očigledna i jasno opisuje razliku između dve filozofije, dva različita pristupa sportu. Dok su mladim Amerikancima zabava, učenje i usavršavanje veština najvažniji motivi za bavljenje sportom, deca u Srbiji sport ne doživljavaju kao aktivnost u kojoj bi mogla da zadovolje svoje potrebe za igrom, zabavom i izazovom. 

Razliku između dva pristupa sportu je, u jednom skorašnjem intervjuu, lepo objasnio Milorad Čavić koji je potekao iz američkog sistema ali je i vrlo dobro upoznat sa radom u Srbiji. Milorad kaže:

Dok sam bio mali, moji roditelji su, kao većina iz Srbije kad je sport u pitanju, imali mišljenje da mi treba da živimo za sport, da mi služimo sportu, a ne da sport služi nama. Cela moja filozofija je u tome da pokažem da nije tako - moramo da koristimo sport kako bismo izvukli sve dobrobiti koje može da nam pruži. Treba da se bavimo sportom da bismo samo uživali i naučili nešto, da mu pristupimo humanistički. Nažalost, u Srbiji je uglavnom prisutan takmičarski pristup – ili si prvi, ili nisi ništa, nema između. Jedan od velikih razloga zašto sam uspeo da izguram karijeru do vrhunskog nivoa i uživam u plivanju i posle toliko godina jeste što su moji instruktori imali takve filozofije koje i ja sada praktikujem. Najvažnije je igrati se. Ja danas ne idem na posao, idem da se igram. Najuspešniji ljudi u svakoj oblasti su oni koji ne smatraju to što rade kao obavezu, nego kao igru. Sve je samo u načinu razmišljanja”

Svega 9 (devet!) mladih sportista od 400 je, u istraživanju Bačanac, Radović i Vesković (2007), zabavu stavilo na prvo mesto svojih motiva za bavljenje sportom!

Najčešće pominjani motivi kod srpske dece su druženje, ljubav prema sportu i zdravlje. Skoro polovina ispitanika je zdravlje stavilo na prvo mesto svojih motiva za bavljenje sportom. Nažalost, u ovom istraživanju nije kontrolisana socijalna poželjnost u davanju odgovora pa autorke kao mogući razlog navode značajan uticaj odraslih, pre svega roditelja, na formiranje ovakvog stava kod mladih sportista. Ja bih dodala i mogući uticaj opšte društvene klime i medija u Srbiji koji najčešće šalju poruku da se sportom treba baviti zato što je to zdravo. Sledeći po redu motiv koji mladi sportisti stavljaju na prvo mesto je ljubav prema sportu. To čini oko 40% devojčica i oko 30% dečaka. Veliki procenat mladih sportista među deset motiva za bavljenje sportom navodi druženje i putovanja. Na osnovu toga koje motive stavljaju na prvo mesto reklo bi se da mlade sportiste u Srbiji na bavljenje sportom podstiče osećanje unutrašnjeg zadovoljstva, ljubav prema sportu i negovanje zdravog životnog stila. Međutim, među deset motiva česti su i lep izgled (kod oko 60% mladih sportista), uspeh (nešto manje od 60%), popularnost (nešto manje od 40%) i novac (nešto manje od 30%). Ako u obzir uzmemo i rezultate istraživanja koji kažu da mladi u Srbiji biraju sportiste za idole, pre svega, zato što su uspešni i slavni, zato što poseduju bogatstvo i moć i zbog njihovog fizičkog izgleda (Stepanović, Pavlović-Babić i Krnjajić, 2007), kao i rezultate istraživanja koji ukazuju da su mladi srpski fudbaleri značajno više ekstrinzično motivisani u odnosu na svoje vršnjake iz Rusije i da je ta razlika naročito izražena kada je u pitanju introjektovana ekstrinzična motivacija (Mladenović i Marjanović, 2011) postaje jasno zbog čega treneri u Srbiji kao najveći problem u radu sa mladim sportistima navode “nedostatak motivacije”.

Sada ću se kratko osvrnuti na razloge zbog kojih mladi sportisti napuštaju sport. Najčešće navođeni razlozi nalaze se u donjoj tabeli.


Na osnovu navedenih odgovora možemo zaključiti da se uzroci za napuštanje sporta dovode u vezu sa sportskim programima koji ne zadovoljavaju potrebe za kompetentnošću, autonomijom i povezanošću kod mladih sportista i nemogućnošću usklađivanja školskih obaveza i obaveza prema izabranom sportu što se može dovesti u vezu sa orijentacijom većine sportskih programa ka vrhunskim rezultatima.

Nažalost, nema preciznih podataka o tome na kom uzrastu mladi u Srbiji u potpunosti napuštaju sport i koliki je procenat onih koji to čine. Moje iskustvo govori da se to najčešće dešava u višim razredima srednje škole jer tada mladi sportisti donose sud o tome da li imaju budućnost u sportu ili ne, odlučuju se za budući životni poziv i odlaze iz svog grada na studije. Sportski programi usmereni na elitni sport i univerzitetski sport koji skoro pa i da ne postoji im samo olakšavaju odluku da prestanu da se aktivno bave sportom.

Saveti trenerima

Mladi sportisti trenere doživljavaju kao mnogo više od trenera. Često od sportista možete čuti da su im treneri “drugi roditelj”, uzori, mentori za život ili deo porodice. Između sportiste i trenera, kroz svakodnevni kontakt, proživljavanje dobrih i loših trenutaka, stvara se posebna čvrsta emotivna povezanost. Zato treneri imaju veoma veliki uticaj na psiho-fizički razvoj mladih sportista i samim tim na pravilno razvijanje i usmeravanje motivacije.

Pre svega važno je da znate zašto se vaši sportisti bave sportom, šta je to što ih motiviše, koji su im ciljevi i šta žele da postignu. Ovo možete utvrditi kroz razgovore sa vašim sportistima ili uz pomoć sportskog psihologa. Tehnike koje su se pokazale naročito korisnim za praćenje, usmeravanje i održavanje visokog nivoa motivacije su postavljanje ciljeva i vođenje dnevnika treninga.
 
Kao što smo videli, za pravilno usmeravanje i postizanje visokog nivoa motivacije potrebno je da sportisti zadovolje svoje potrebe za autonomijom, kompetentnošću i povezanošću. Većina dece sportom počinje da se bavi zato što voli sport i uživa u njemu. Na vama je da učinite sve što je u vašoj moći da to tako i ostane. Vaš je zadatak da na treninzima stvorite atmosferu u kojoj će sportisti moći da zadovolje svoje potrebe. To možete postići negovanjem trenerskog stila kojim se podržava autonomno ponašanje. Šta to u stvari znači? Prva greška koju možete da učinite je da negovanje autonomije izjednačite sa popustljivošću. Autonomija ne znači da je sve dozvoljeno! Negovanje autonomije znači da:

1) Svojim sportistima pružite mogućnost izbora u okviru postavljenih ograničenja i pravila. Na primer, sportistima možete dozvoliti da biraju jednu od ponuđenih vežbi koje imaju isti cilj i svrhu.

2) Sportistima date jasno obajšnjenje za zadatke (npr. ciljeve treninga) i postavljena ograničenja i pravila. Pri tome vodite računa da objašnjenja imaju smisla za vaše sportiste. Samo u tom slučaju olakšaćete prihvatanje zadataka, ograničenja i pravila i nećete negativno uticati na motivaciju sportista. 

3) Prepoznajete i uvažavate perspektivu i osećanja vaših sportista. To znači da svoje sportiste doživljavate i da se prema njima ponašate kao prema individuama koje imaju svoje potrebe i osećanja. Jasno im stavite do znanja da razumete da je nešto dosadno ili teško, pokažite saosećanje kada se ne osećaju dobro i ponovo objasnite zašto je to što radite neophodno.

4) Omogućite sportistima da samostalno donose odluke, preuzimaju inicijativu i budu kreativni. Ne možete od sportista očekivati da tokom takmičenja (utakmice, meča, trke) donose odluke i samostalno rešavaju probleme na koje nailaze ukoliko im niste omogućili da te veštine uvežbavaju na treninzima.

5) Pružite sportistima povratnu informaciju kojom ćete podržati njihovu potrebu za autonomijom i kompetentošću. Pri tome vodite računa da je povratna informacija usmerena na ponašanja koja su pod kontrolom sportiste i na visoka ali realna očekivanja.

6) Izbegavajte kontrolišuće ponašanje. Ni u kom slučaju sportistima nemojte pretiti fizičkom silom! Vodite računa da se ne ponašate pasivno-agresivno. Izbegavajte korišćenje kazni u vidu oduzimanja privilegija ili materijalnih dobara, kao i uskraćivanje ljubavi i poštovanja jer to vodi ka učvršćivanju introjektovanog tipa motivacije za koji smo ranije rekli da nije poželjan. I na kraju budite oprezni prilikom davanja opipljivih nagrada za određena ponašanja. Ukoliko sportiste budete nagrađivali vrednim nagradama (trofeji, privilegije i sl.) za aktivnosti koje su im same po sebi zabavne i u kojima uživaju doći će do pada intrinzične motivacije. Pošto smo naglasili da nagrade u vidu trofeja, medalja i novca u sportu nije moguće izbeći potrudite se da za vas i vaše sportiste takve nagrade služe pre svega kao informacija o napretku, a ne da su važne same po sebi.   


7) Učite svoje sportiste da postignuće vrednuju na osnovu samopostavljenih standarda, a ne poredeći se sa drugima. Poređenje sa drugima često dovodi do pada samopouzdanja i samopoštovanja i samim tim negativno utiče na motivaciju. Učinak drugih ne možemo da kontrolišemo. Ono što možemo da kontrolišemo je naše zalaganje u ostvarivanju sopstvenih ciljeva. 

No comments:

Post a Comment