Šta je to što sportiste „tera“ da svakodnevno - iz dana u
dan, iz nedelje u nedelju, iz godine u godinu - bez obzira na vremenske uslove,
bez obzira na trenutno raspoloženje, bez obzira na to koliko su treninzi teški
i bez obzira na to da li pobeđuju ili ne, odlaze na stadione ili u dvorane i
naporno treniraju? Zašto su „glad“ za uspehom, posvećenost, disciplina i
istrajnost kod nekih sportista izraženiji nego kod drugih? Šta je to što raspaljuje
žar i rasplamsava vatru u pogledu?
Motivacija je sve
ono što nas pokreće na aktivnost i sve ono što što određuje njen smer,
intenzitet i trajanje. U ranijim “blogpostovima” pisala sam o tome da je za
optimalan psihološki razvoj i funkcionisanje ličnosti potrebno da budu
zadovoljene tri bazične psihološke potrebe – potreba za kompetencijom, potreba
za autonomijom i potreba za povezanošću sa drugima. Da se podsetimo šta
pomenute potrebe znače. Potreba za kompetencijom odnosi se na potrebu da se
sopstveno ponašanje i interakcija sa okruženjem opažaju kao efikasni. Potreba
za autonomijom je potreba da se sopstvena ponašanja dožive kao slobodno
odabrana. A potreba za povezanošću odnosi se na osećaj pripadanja i prihvaćenosti
od strane drugih (Deci & Ryan, 2002). Stepen zadovoljenosti i način
zadovoljavanja bazičnih potreba tesno je povezan sa nivoom i orijentacijom
motivacije.
Uzroci naših aktivnosti mogu se nalaziti u nama samima ili
nas na ponašanje mogu pokrenuti spoljašnji faktori pa zato pravimo razliku
između unutrašnje (intrinzične) i spoljašnje (ekstrinzične)
motivacije. Treći mogući slučaj je odsustvo motivacije koje karakteriše potpuni
izostanak aktivnosti ili pasivno delovanje bez stvarne namere da se obavlja
dato ponašanje. Nedostatak motivacije javlja se u slučajevima kada pojedinci
opažaju da nisu dovoljno kompetentni zato što smatraju da: 1) data aktivnost za
njih nije važna ili 2) zato što smatraju da obavljanjem date aktivnosti neće
dovesti do željenog ishoda.
Intrinzičnoj motivaciji svojstveno je dobrovoljno, iznutra
pokrenuto i regulisano, uključivanje u aktivnost radi prijatnih doživljaja
zadovoljstva, izazova, zabave i uživanja koji su imanentni samoj aktivnosti. Pokazatelji
intrinzične motivacije su: pokazivanje interesovanja za aktivnost, povećano
zalaganje, osećanje delotvornosti i nizak nivo tenzije i ankisoznosti.
Postoje tri tipa intrizične motivacije – intrizična
motivacija za saznanjem, intrizična motivacija za postignućem i intrizična
motivacija za doživljajem stimulacije (Vallerand i sar., 1992). Intrizičnu motivaciju za saznanjem
karakteriše osećanje zadovoljstva i uživanje u vezi sa procesima učenja,
otkrivanja, istraživanja i pokušaja razumevanja novih stvari. Na primer, ovaj
tip motivacije se javlja kada sportisti uče nove tehnike ili taktike izvođenja zbog
zadovoljstva koje sam proces učenja pobuđuje u njima. Za intrinzičnu motivaciju za postignućem karakterističan je doživljaj
zadovoljstva koji proističe iz pokušaja
da se ostvari ili stvori nešto vredno. Dakle, u ovom slučaju izvor zadovoljstva
nalazi se u samom procesu usavršavanja i ovladavanja tehnikom koji donosi ličnu
satisfakciju. Na kraju, primer intrizične
motivacije za doživljajem stimulacije je plivač koji se plivanjem bavi zbog
zadovoljstva koje mu pričinjavaju prijatne senzacije u trenucima dok njegovo
telo „klizi“ kroz vodu. Sigurna sam da vam neće biti teško da pronađete primere
motivacije za doživljajem stimulacije i u drugim sportovima. :)
Nasuprot tome, kada se uzrok ponašanja nalazi izvan nas
govorimo o ekstrinzičnoj motivaciji. Spolja motivisana ponašanja rezultat su
određenih instrumentalnih podsticaja koji su odvojeni od same aktivnosti. Ovi,
spoljašnji, podsticaji neophodni su da bi se pojedinci angažovali u aktivnostima
koje, generalno ili u određenom trenutku, ne doživljavaju kao zanimljive i
zabavne same po sebi. Kao što se vidi na slici dole, Deci i Ryan (2000)
razlikuju četiri tipa ekstrinzične motivacije koji su u različitoj meri autonomni,
odnosno u različitoj meri samoodređeni. Samoodređeno ponašanje je ono ponašanje
koje je naš izbor, koje svesno biramo iako ne mora biti podstaknuto unutrašnjim
osećajem zadovoljstva. Što je više određeno ponašanje podstaknuto spolja
integrisano u našu ličnost i naš sistem vrednosti to smo više motivisani da
takvo ponašanje i praktikujemo i to smo uspešniji u tim aktivnostima.
Prvi tip ekstrinzične motivacije - eksterna regulacija – je najmanje autonoman tip, a ponašanje je
podstaknuto i regulisano u potpunosti iz spoljašnjih izvora. Ovo je klasično
“štap – šargarepa” ponašanje podstaknuto željom da se dobije nagrada ili da se
izbegne kazna. Na primer neki sportista može sebi da kaže: “Danas ću se truditi
na treningu da me trener sutra ne bi ostavio na klupi”. Drugi tip ekstrinzične
motivacije je introjektovana regulacija.
Kod introjektovane regulacije ponašanje se izvodi iz obaveze, da bi se izbeglo
osećanje stida, krivice ili da bi se ojačalo osećanje lične vrednosti. Dakle,
ponašanje podstaknuto ovim tipom motivacije nije samoodređeno nego je
podstaknuto samonametnutim osećanjem krivice ili obaveze. Primer su sportisti
koji sebi kažu: “Iako mi se danas ne trenira otići ću na trening zato što imam
obavezu prema svojim saigračima i grizla bi me savest ako se ne pojavim”.
Sledeća dva oblika ekstrinzične motivacije ubrajaju se, uz intrinzičnu
motivaciju, u samoodređene tipove motivacije. Identifikovana motivacija odnosi se na ponašanje koje pojedinac
doživljava kao važno i u kojem dolazi do svesne identifikacije sa aktivnošću
ili vrednostima koje ta aktivnost izražava, pri čemu pojedinac ima osećanje
izbora (Deci i Ryan, 2002). Ovaj tip motivacije predstavlja važan aspekt
procesa prelaska spolja nametnute u autonomnu motivaciju, međutim još uvek nije
došlo do potpune integracije ponašanja i vrednosti u ličnost pojedinca. Primer
ovog tipa motivacije je sportista koji ne voli rad u teretani ali svesno bira
da u tome učestvuje jer smatra da će mu to pomoći da postane bolji. Poslednji
tip ekstrinzične motivacije – integrisana
regulacija – je najautonomniji vid spolja motivisanog ponašanja. Integrisana
regulacija ima mnogo sličnosti sa intrinzičnom motivacijom. Kod ove vrste
ponašanja i dalje postoje instrumentalni razlozi za dato ponašanje koji su
odvojeni od zadovoljstva i uživanja u samoj aktivnosti ali je dato ponašanje
rezultat ličnog izbora napravljenog u skladu sa vrednostima koje su sastavni
deo ličnosti pojedinca. Primer je sportista koji bira zdrav način ishrane i
pridržava ga se jer mu omogućava da bude u vrhunskoj formi.
Jasno je da intrinzična motivacija najpoželjnija vrsta
motivacije. Međutim, priroda sporta je takva da su nagrade (trofeji, pobeda,
novac, društveni status i ugled) neizostavan deo bavljenja sportom. Takođe,
bavljenje sportom podrazumeva iscrpljujuće treninge i visok nivo discipline što
ne mora da bude - i najčešće i nije – zabavno. Zato se u sportu ne oslanjamo
isključivo na intrizičnu motivaciju i, ponekad, moramo da koristimo i
spoljašnje podsticaje. Istraživanja u psihologiji sporta upućuju na zaključak
da su sadmodeterminišući oblici ekstrinzične motivacije (identifikovana i
integrisana regulacija) po svom delovanju veoma slični intrinzičnoj motivaciji.
Sportisti koji su intrinzično ili samoodređeno ekstrinzično motivisani ulažu
više napora i istrajniji su obavljanju potrebnih aktivnosti, pokazuju viši nivo
koncentracije i postižu bolje rezultate u odnosu na sportiste kod kojih je
prepoznata eksterna ili introjektovana motivacija. Pored toga što ulažu manje
napora i skloni su da odustanu, sportisti kod kojih su prepoznate eksterna i
introjektovana motivacija su anksiozniji i imaju manje samopouzdanja (Pelletier
i sar., 1995, 2001, 2003; Williams i Gill, 1995; Li, 1999; Vallerand, 1997;
Beauchamp i sar., 1996).
Pošto smo utvrdili šta je motivacija i koji tipovi motivacije
postoje sada ću pokušati da dam odgovor na pitanje zašto se deca u Srbiji bave
sportom.
Motivi za bavljenje sportom kod dece i mladih u Srbiji
Pre nego što počnem sa prikazom rezultata istraživanja
rađenih u Srbiji želim da naglasim da se ova tema izučavala u veoma malom broju
istraživanja. U većini istraživanja na našoj populaciji proučavan je motiv
postignuća kod vrhunskih sportista. Pored toga, postojeća istraživanja imaju i
nedostatke kao npr. da nisu navedene metrijske karakteristike korišćenih
testova ili da nije kontrolisana socijalna poželjnost u odgovaranju na
postavljena pitanja. Ali, to nam je što nam je. Verujemo u bolju budućnost
psihologije sporta u Srbiji! :D
Jedno od novijih istraživanja sprovele su Bačanac, Radović i
Vesković (2007) na uzorku od 400 mladih sportista oba pola polaznika kampa
“Karataš”. Autorke izveštavaju da je oko 60% sportista odgovorilo da su sportom
počeli da se bave po sopstvenom izboru, a oko 22% mladih sportista navodi da su
sportom počeli da se bave pod uticajem roditelja. 7% sportista navode da su
sportom počeli da se bave pod uticajem vršnjaka, na nešto manje od 4% uticaj su
izvršili nastavnici fizičkog, a svega 1% sportista je u sport ušlo pod uticajem
sportskih idola. S jedne strane ovakvi rezultati deluju ohrabrujuće jer se 60%
mladih u sport uključuje po sopstvenoj želji, dakle motivisani su unutrašnjom
željom za sportskim aktivnostima, ali s druge strane ovakvi rezultati su još
jedan mogući dokaz za krizu u školskom sportu i marginalizovanu ulogu nastavnika
fizičkog vaspitanja u uvođenju dece u sport i identifikaciji talentovanih
sportista u Srbiji. Nekada je školski sport činio osnovu za razvijanje zdravih
životnih stilova, usmeravanje dece ka praktikovanju fizičkih aktivnosti i bio
široka baza za identifikaciju talenata, dok se danas deca sportom bave gotovo
isključivo u okviru organizovanih sportskih klubova. Podatak da je svega 1%
mladih sportom počelo da se bavi pod uticajem sportskih idola je najverovatnije
zastareo. Naime, podaci za ovo istraživanje prikupljani su 2004. godine, a
novija istraživanja ukazuju da je u međuvremenu došlo do značajne promene u
vrednostima kod srednjoškolaca u Srbiji i daleko značajnije zastupljenosti
kategorije sportista kao idola mladih. Dok je u starijim istraživanjima
sportiste kao idole navodilo samo 9% mladih (Popadić, 1994; Skoko, 2000) u
poslednjem velikom istraživnju to čini čak 34% (Stepanović, Pavlović-Babić i
Krnjajić, 2007). Moguće je da je rastući trend popularnosti sportista posledica
značajnih uspeha koje postižu srpski teniseri i izuzetne medijske propraćenosti
njihovih rezultata. Ana Ivanović i Novak Đoković nalaze se među pet
najpopularnijih ličnosti u pomenutom istraživanju.
U donjoj tabeli dat je uporedni prikaz motiva za bavljenje
sportom zastupljenih kod američke i srpske dece.
Već na prvi pogled razlika između motiva američke i srpske
dece je očigledna i jasno opisuje razliku između dve filozofije, dva različita
pristupa sportu. Dok su mladim Amerikancima zabava, učenje i usavršavanje
veština najvažniji motivi za bavljenje sportom, deca u Srbiji sport ne
doživljavaju kao aktivnost u kojoj bi mogla da zadovolje svoje potrebe za
igrom, zabavom i izazovom.
Razliku između dva pristupa sportu je, u jednom
skorašnjem intervjuu, lepo objasnio Milorad
Čavić koji je potekao iz američkog sistema ali je i vrlo dobro upoznat sa
radom u Srbiji. Milorad kaže:
“Dok sam bio mali, moji
roditelji su, kao većina iz Srbije kad je sport u pitanju, imali mišljenje da
mi treba da živimo za sport, da mi služimo sportu, a ne da sport služi nama.
Cela moja filozofija je u tome da pokažem da nije tako -
moramo da koristimo sport kako bismo izvukli sve dobrobiti koje može da nam
pruži. Treba da se bavimo sportom da
bismo samo uživali i naučili nešto, da mu pristupimo humanistički. Nažalost, u Srbiji je uglavnom prisutan
takmičarski pristup – ili si prvi, ili nisi ništa, nema između. Jedan od velikih razloga zašto sam uspeo da izguram
karijeru do vrhunskog nivoa i uživam u plivanju i posle toliko godina jeste što
su moji instruktori imali takve filozofije koje i ja sada praktikujem. Najvažnije je igrati se. Ja danas ne
idem na posao, idem da se igram. Najuspešniji ljudi u svakoj oblasti su oni
koji ne smatraju to što rade kao obavezu, nego kao igru. Sve je samo u načinu
razmišljanja”
Svega 9 (devet!) mladih
sportista od 400 je, u istraživanju Bačanac, Radović i Vesković (2007), zabavu
stavilo na prvo mesto svojih motiva za bavljenje sportom!
Najčešće pominjani motivi kod
srpske dece su druženje, ljubav prema sportu i zdravlje. Skoro polovina
ispitanika je zdravlje stavilo na prvo mesto svojih motiva za bavljenje
sportom. Nažalost, u ovom istraživanju nije kontrolisana socijalna poželjnost u
davanju odgovora pa autorke kao mogući razlog navode značajan uticaj odraslih,
pre svega roditelja, na formiranje ovakvog stava kod mladih sportista. Ja bih
dodala i mogući uticaj opšte društvene klime i medija u Srbiji koji najčešće šalju
poruku da se sportom treba baviti zato što je to zdravo. Sledeći po redu motiv
koji mladi sportisti stavljaju na prvo mesto je ljubav prema sportu. To čini
oko 40% devojčica i oko 30% dečaka. Veliki procenat mladih sportista među deset
motiva za bavljenje sportom navodi druženje i putovanja. Na osnovu toga koje
motive stavljaju na prvo mesto reklo bi se da mlade sportiste u Srbiji na
bavljenje sportom podstiče osećanje unutrašnjeg zadovoljstva, ljubav prema
sportu i negovanje zdravog životnog stila. Međutim, među deset motiva česti su
i lep izgled (kod oko 60% mladih sportista), uspeh (nešto manje od 60%), popularnost
(nešto manje od 40%) i novac (nešto manje od 30%). Ako u obzir uzmemo i
rezultate istraživanja koji kažu da mladi u Srbiji biraju sportiste za idole,
pre svega, zato što su uspešni i slavni, zato što poseduju bogatstvo i moć i
zbog njihovog fizičkog izgleda (Stepanović, Pavlović-Babić i Krnjajić,
2007), kao i rezultate istraživanja koji ukazuju da su mladi srpski fudbaleri
značajno više ekstrinzično motivisani u odnosu na svoje vršnjake iz Rusije i da
je ta razlika naročito izražena kada je u pitanju introjektovana ekstrinzična
motivacija (Mladenović i Marjanović, 2011) postaje jasno zbog čega treneri u
Srbiji kao najveći problem u radu sa mladim sportistima navode “nedostatak
motivacije”.
Sada ću se kratko osvrnuti na razloge zbog kojih mladi sportisti
napuštaju sport. Najčešće navođeni razlozi nalaze se u donjoj tabeli.
Na osnovu navedenih odgovora možemo zaključiti da se uzroci
za napuštanje sporta dovode u vezu sa sportskim programima koji ne
zadovoljavaju potrebe za kompetentnošću, autonomijom i povezanošću kod mladih
sportista i nemogućnošću usklađivanja školskih obaveza i obaveza prema
izabranom sportu što se može dovesti u vezu sa orijentacijom većine sportskih
programa ka vrhunskim rezultatima.
Nažalost, nema preciznih podataka o tome na kom uzrastu mladi
u Srbiji u potpunosti napuštaju sport i koliki je procenat onih koji to čine.
Moje iskustvo govori da se to najčešće dešava u višim razredima srednje škole
jer tada mladi sportisti donose sud o tome da li imaju budućnost u sportu ili
ne, odlučuju se za budući životni poziv i odlaze iz svog grada na studije.
Sportski programi usmereni na elitni sport i univerzitetski sport koji skoro pa
i da ne postoji im samo olakšavaju odluku da prestanu da se aktivno bave
sportom.
Saveti trenerima
Mladi sportisti trenere doživljavaju kao mnogo više od
trenera. Često od sportista možete čuti da su im treneri “drugi roditelj”,
uzori, mentori za život ili deo porodice. Između sportiste i trenera, kroz
svakodnevni kontakt, proživljavanje dobrih i loših trenutaka, stvara se posebna
čvrsta emotivna povezanost. Zato treneri imaju veoma veliki uticaj na
psiho-fizički razvoj mladih sportista i samim tim na pravilno razvijanje i
usmeravanje motivacije.
Pre svega važno je da znate zašto se vaši sportisti bave sportom,
šta je to što ih motiviše, koji su im ciljevi i šta žele da postignu. Ovo
možete utvrditi kroz razgovore sa vašim sportistima ili uz pomoć sportskog
psihologa. Tehnike koje su se pokazale naročito korisnim za praćenje,
usmeravanje i održavanje visokog nivoa motivacije su postavljanje ciljeva i
vođenje dnevnika treninga.
Kao što smo videli, za pravilno usmeravanje i postizanje
visokog nivoa motivacije potrebno je da sportisti zadovolje svoje potrebe za
autonomijom, kompetentnošću i povezanošću. Većina dece sportom počinje da se
bavi zato što voli sport i uživa u njemu. Na vama je da učinite sve što je u
vašoj moći da to tako i ostane. Vaš je zadatak da na treninzima stvorite
atmosferu u kojoj će sportisti moći da zadovolje svoje potrebe. To možete
postići negovanjem trenerskog stila kojim se podržava autonomno ponašanje. Šta
to u stvari znači? Prva greška koju možete da učinite je da negovanje
autonomije izjednačite sa popustljivošću. Autonomija ne znači da je sve
dozvoljeno! Negovanje autonomije znači da:
1) Svojim sportistima pružite mogućnost izbora u okviru
postavljenih ograničenja i pravila. Na primer, sportistima možete dozvoliti da
biraju jednu od ponuđenih vežbi koje imaju isti cilj i svrhu.
2) Sportistima date jasno obajšnjenje za zadatke (npr.
ciljeve treninga) i postavljena ograničenja i pravila. Pri tome vodite računa
da objašnjenja imaju smisla za vaše sportiste. Samo u tom slučaju olakšaćete
prihvatanje zadataka, ograničenja i pravila i nećete negativno uticati na
motivaciju sportista.
3) Prepoznajete i uvažavate perspektivu i osećanja vaših
sportista. To znači da svoje sportiste doživljavate i da se prema njima
ponašate kao prema individuama koje imaju svoje potrebe i osećanja. Jasno im
stavite do znanja da razumete da je nešto dosadno ili teško, pokažite
saosećanje kada se ne osećaju dobro i ponovo objasnite zašto je to što radite
neophodno.
4) Omogućite sportistima da samostalno donose odluke,
preuzimaju inicijativu i budu kreativni. Ne možete od sportista očekivati da
tokom takmičenja (utakmice, meča, trke) donose odluke i samostalno rešavaju
probleme na koje nailaze ukoliko im niste omogućili da te veštine uvežbavaju na
treninzima.
5) Pružite sportistima povratnu informaciju kojom ćete
podržati njihovu potrebu za autonomijom i kompetentošću. Pri tome vodite računa
da je povratna informacija usmerena na ponašanja koja su pod kontrolom sportiste i na visoka ali realna
očekivanja.
6)
Izbegavajte kontrolišuće ponašanje. Ni u kom slučaju sportistima nemojte
pretiti fizičkom silom! Vodite računa da se ne ponašate pasivno-agresivno. Izbegavajte
korišćenje kazni u vidu oduzimanja privilegija ili materijalnih dobara, kao i
uskraćivanje ljubavi i poštovanja jer to vodi ka učvršćivanju introjektovanog
tipa motivacije za koji smo ranije rekli da nije poželjan. I na kraju budite
oprezni prilikom davanja opipljivih nagrada za određena ponašanja. Ukoliko sportiste
budete nagrađivali vrednim nagradama (trofeji, privilegije i sl.) za aktivnosti
koje su im same po sebi zabavne i u kojima uživaju doći će do pada intrinzične
motivacije. Pošto smo naglasili da nagrade u vidu trofeja, medalja i novca u
sportu nije moguće izbeći potrudite se da za vas i vaše sportiste takve nagrade
služe pre svega kao informacija o napretku, a ne da su važne same po sebi.
7) Učite
svoje sportiste da postignuće vrednuju na osnovu samopostavljenih standarda, a
ne poredeći se sa drugima. Poređenje sa drugima često dovodi do pada
samopouzdanja i samopoštovanja i samim tim negativno utiče na motivaciju.
Učinak drugih ne možemo da kontrolišemo. Ono što možemo da kontrolišemo je naše
zalaganje u ostvarivanju sopstvenih ciljeva.
No comments:
Post a Comment